Piše: Žarko Plevnik
Došavši na glavni željeznički kolodvor (Hauptbahnhof) bio sam iznenađen velikim brojem ljudi iz svih krajeva bivše države. Najveći je broj bio iz Hrvatske, koji su ovdje našli ‘novi, privremeni dom’. Radna mjesta koja su dobili u velikim njemačkim tvrtkama omogućila su im bolji život i egzistenciju o kojoj su, nažalost, kod kuće samo mogli sanjati. Bilo je ovdje političkih emigranata ali zapravo najviše onih ekonomskih, koji su išli “trbuhom za kruhom”. Ono što me je tada, kao i niz godina poslije, posebno fasciniralo, bio je njihov dolazak na kolodvor bez posebnog razloga.
Pitao sam ih zašto dolaze i čekaju li nekoga? Odgovor je bio: čekamo vlak iz Zagreba, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Osijeka – vlak koji dolazi s njima nepoznatim ljudima iz drage im domovine. Čekali su vlak, plakali i pri njegovu dolasku i pri njegovu odlasku. Dolazili su zapravo zbog samo jednog razloga – vidjeti i čuti nekoga tko dolazi iz staroga kraja. Čekali su i radovali se ponekim novinama koje su novopridošlice donijele. Čekali su i ostajali.
Tako su prolazile godine. Oni koji su došli kupiti bicikl, kupili su i motor. Onda su se zaljubili, oženili su se i udali, osnovali obitelj.
Misli su uvijek bile tamo kod kuće ali povratak se nije bližio. Godine boravka i rada učinile su svoje. Oni koji su bili politički emigranti čekali su i nadali se 1971. godine, ali tek dvadeset godina kasnije dočekali su ostvarenje svoga sna i svoju slobodnu, neovisnu i demokratsku Hrvatsku. I oni politički, i oni ekonomski iseljenici, zdušno su se borili za svoju domovinu. Pomagali su na najbolji mogući način. Neki su došli i odjenuli uniformu te otišli na bojišnicu. Drugi su skupljali humanitarnu pomoć za potrebite. Treći su primali izbjeglice i prognanike u svoje skromne domove u Njemačkoj.
Bila je to prava sinergija i integracija domovinske i iseljene Hrvatske. Mnogi su uložili svoja sredstva u hrvatske banke, gospodarstvo, obnovu. Uložili, ali bezobzirna pretvorba i pljačka gospodarstva razočarala je sve one koji su izgubili sve što su uložili. Smjenjivale su se vlade i predsjednici i parlamenti – i gotovo se ništa nije promijenilo. Razočarani i uvrijeđeni naši su građani ostali kao napušten otok u širokim prostranstvima oceana. Njih su se sjetili samo onda kada su im trebali. Političari svih mogućih stranaka, udruga, partija, boja i uvjerenja dolazili su ovdje kako bi dobili njihov glas, ali i financijsku potporu. Bilo je očigledno da od prelijepe ideje o jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske zapravo nema ništa.
Koliko se neozbiljno prilazi izborima na kojima trebaju glasovati i hrvatski građani izvan Hrvatske, najbolje govori najnoviji podatak o izborima za članove EU parlamenta. Čini se da nitko u Hrvatskoj nije razmislio što se sve mora organizirati u inozemstvu kako bi naši građani pristupili izborima. Najprije, oni se moraju prethodno registrirati kako bi mogli pristupiti glasovanju. Zatim se moraju organizirati izborna povjerenstva i odrediti mjesta gdje će glasovati. Tu su i obvezatna povjerenstva stranaka i nevladinih udruga koje nadgledaju pravovaljanost glasovanja.
Kako bi mogli organizirati glasovanje u prostorijama diplomatsko-konzularnog predstavništva veleposlanstva moraju dobiti i suglasnost zemlje primateljice, a ima i još tehničkih detalja. Ali za to sve nema dovoljno vremena. Zato se ne treba čuditi ako odaziv bude slab. Jedan od najvažnijih čimbenika za dobro provođenje izbora za EU parlament je informiranje građana u inozemstvu. A toga nema! Naši građani uglavnom nisu imali pojma da i oni trebaju izići na izbore i da prije toga moraju proći proceduru od prethodne registracije do izlaska na izbore.
Naša su diplomatsko-konzularna predstavništva tek desetak dana prije sastavljanja lista dobila prvu obavijest o tome da organiziraju izbore. Zato se pitamo kako će proteći glasovanje u inozemstvu? Ili se obistinjuje staro ‘prokletstvo’ da je zapravo hrvatsko iseljeništvo Hrvatskoj potrebno samo onda kada se od njega nešto očekuje i traži.
Datum objave: 30.06.2014.
