Javljaju mi se visokoobrazovani Hrvati koji u Njemačkoj žele raditi kao sobarice, dostavljači…

Autor: Andrej H.

München, podne. Sredina jeseni. Kiša. Tmurno neko vrijeme ovih dana. Dobivam po nekoliko poruka dnevno u inbox kao admin grupe, tematike vezane za dolazak i zapošljavanje u Njemačkoj. Očajni i ogorčeni ljudi svakakvih profila, zanimanja, životnog iskustva, patnje, borbe. Na neka odgovorim, na neka ne. Ovisi o zainteresiranosti, postavljenom pitanju, osobnom stavu pojedinca.

I onda još jedna u nizu istinitih priča iz Hrvatske. Mladost. Žrtvovanje. Školovanje. Fakultet. Zavod za zapošljavanje. Dipl. agronomi, ekonomisti, profesori, liječnici, pa i pravnici. Za ostale ajde, ali za pravnike mi još nekako i čudno, percipirajući kako smo mi narod i država koja voli svoj višak energije i slobodno vrijeme bacati po sudovima. Jer zašto bi list susjedove šljive prešao preko moje ograde za 2,14 centimetara, jel? Ali eto. I oni bi u Njemačku. I to kao sobarice, pomoćni radnici, dostavljači, nije bitno. Bitno da se krene u bolji život i počne graditi egzistenciju, jer kada ćeš ako nećeš sa dvadeset i kusur godina. To je prirodno, naravno. Kada si pun životnog elana, čvrstog, čeličnog stava, jake volje i odlučan, onda je takvoj osobi garantirano mjesto i pod njemačkim suncem. Jednostavno, prepreke nema!

Čovjek se zapita da li je trebalo toliko odricanja, uloženog novca i vremena za sve te elitne fakultete ili je trebalo uložiti u par semestara i ići na tečaj njemačkog jezika. No tko je mogao predvidjeti prije 5-6 godina u kojem smjeru će život svakoga od nas krenuti. Realno, mnogi se neće ni pomaknuti iz te žabokrečine i tmurnog sivila, nego će radije kukati roditeljima u krilu, nadničariti po plastenicima i farmama, ali to je njihov problem i oni su tako odlučili. Ako imaju tu sposobnost.

Nije bitno da li ste kod kuće bez posla sa fakultetskim obrazovanjem, da li kod kuće pečete kolače, pospremate kuću, kosite dvorište ili ste prionuli učenju jezika. Ono što rijetki imaju, to je taj prokleti ponos i odlučnost da više ne žele biti dio statistike Zavoda za zapošljavanje. Svakako je ipak bolje biti dio statistike broja mladih, obrazovanih ljudi koji napuštaju svoje domove. Realno.

Uostalom, bar će uhljebi imati miran san jer se neće smatrati ugroženima na svojim pozicijama. Bez obzira što su oni fakultete vidjeli samo na slikama.  Sa završenim bilo kojim fakultetom, pa i pravnim, doći u Njemačku i raditi na pomoćnim poslovima, rijetkim pojedincima nije ispod časti. Ali vrlo rijetkim.

Kaže osoba koja mi se javila: ‘…Čitala sam Bibliju davno prije. Ne idem u crkvu svaki dan ljubiti oltar, idem jednom tjedno i vjeru živim jer što vrijedi vjerovati u nešto, a raditi sasvim drugo. Ja imam svoj stav i ne može mi ga netko izmijeniti. Bitno mi je da se prije svega poštujem sama. Svima nama treba ono nešto za skoro, ali to skoro nikad i ne dođe. A ne bi bilo dobro ni da dođe. Ne bi život bio zanimljiv kad bi sve bilo savršeno. Ovako jedan problem riješiš, dođe drugi. E to je život. Vječna borba.’

Da. jednom sam i ja zaspao i sanjao da je život ljepota. A onda sam se probudio i vidio da je život zapravo dužnost. Ništa drugo, nego djelovanje prema nekom određenom cilju, to je ono što život čini podnošljivim.

I zato svaka čast tim i takvim, nažalost rijetkim ljudima. Privilegija života je da budeš svoj! Naravno, svima vama visokoobrazovanima RH je diskretno poručila da za vas većinu nema posla dolje pa vas mole da napustite domovinu. I bolje. Ljudi žele živjeti, a ne preživljavati. Bez obzira na spol, dob ili obrazovanje.

I zato, divim se svakom tko još ima volju i motivaciju za životom u Hrvatskoj! Ja sam je izgubio odavno. I osoba koja me kontaktirala izgubila ju je odavno. Kao što će mnogi još izgubiti.

I zamislite sad neki simpozij odvjetničkih komora zemalja Europske Unije u Münchenu. Sobarica vam je pravnik, konobar vam je ekonomist, profesor vas dočekuje na recepciji, a agronom vam je lift-boy. Svi naravno iz Hrvatske! Uzmimo u obzir da liječnici imaju posao u struci, naravno. Pa mora netko biti i u pripravnosti za vrijeme trajanja simpozija.

I kao sto reče u inbox: ‘Vidimo se München, grade nade, života i snage.’

Datum objave: 19.10.2015.