Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.
Dan 290.
U Njemačkoj je jesen u punom sjaju, lišće je već odavno promijenilo boju, svo je žuto, crveno i smeđe, a od nedavno su i ulice zatrpane tim istim lišćem. No ima jedna razlika, u Njemačkoj lišće ne šuška kao u Zagrebu dok gaziš po njemu, jer je stalno mokro. Dani su već sada puuuuno kraći nego ljeti kada je do 22 sata bilo svjetlo, sada je već oko pola 18 totalni mrak.
U trgovinama već koji tjedan prevladava veseli božićni asortiman, ali ne za mene, mene pak trenutno malo previše baca u depresiju i nostalgiju pa izbjegavam bilo kakve okićene dućane, lampice, borove i sve gdje prevladavaju crvena, zelena i zlatna boja. Nezamisliva mi je pomisao provesti Božić ovdje sama, čak me i plaši, iako je Njemačka poznata po lijepim i bogatim božićnim sajmovima, tzv. Weihnachtsmarkt u gotovo svim gradovima, izgledaju kao prava čarolija!
Prije par godina sam provela par dana prije Božića s obitelji na jednom takvom sajmu u Nürnbergu (btw. meni osobno najljepši i najdraži njemački grad, obavezno posjetiti!), a poslije tradicionalno u jednoj pivovari (ali sada mislim da je ipak bila knajpa). Nigdje nisam doživjela ljepši božićni ugođaj kao te godine u Nürnbergu i Münchenu! Zagreb im u tome nije ni do koljena.
___________________________________
Ovaj i prošli tjedan pala su još dva razgovora s Zeitarbeits firmama iako sam prvo mislila da se radi o običnim firmama, ali kako u oglasima rijetko kada čitam uvod gdje između ostaloga stoji “Za našeg klijenta u XY gradu tražimo…” nego se odmah prešaltam na “Ihre Aufgaben” i “Ihr Profil”, nisam uočila da se prijavljujem ustvari kod njih. Ali dobro, pristajem na sve opcije.
Tako da još nema sreće s poslom, stalno se nešto “kuha”, ali nikako da se skuha. Nekada imam dojam kao da sam u Hrvatskoj i da se firme sprdaju sa mnom ostavljajući me tjednima na čekanju i dajući mi lažnu nadu. Nisam to očekivala od Nijemaca, ali ih i mogu razumjeti s obzirom da se nalazim u najmnogoljudnijoj i po stupnju obrazovanja vjerojatno najjačoj pokrajini Njemačke. Samim time je i konkurencija na ovim prostorima dosta veća nego u većini drugih pokrajina gdje nema toliko velikih gradova i visokih učilišta u blizini. Na 100 km kvadratnih se nalazi barem 50-ak fakulteta i ostalih visokih učilišta, vjerojatno sam malo i rekla. Nezavidna situacija.
Već mi se lagano okreće želudac na samu pomisao na oglase za posao, poslovne portale, Lebenslauf i konstantno mijenjanje molbe, ali nemam izbora. Ponekada imam osjećaj da je jedini smisao mog života javljanje na oglase za posao, da se neću nikada zaposliti i da ću se morati bogato udati! Šala mala, naravno da (valjda) neću pola života provesti nezaposlena jer svi kad’ tad’ nađu posao, pa ću tako i ja! Samo još ne znam u kojoj državi i gradu. Mami me pomisao da se ponovno bacim u glumačke vode, ali ovoga puta ne samo kao hobi. Možda tu bude više sreće. Hmmm…
___________________________________
Šetam ja neki dan ulicama Düsseldorfa nakon razgovora s još jednom Zeitarbeits firmom u nizu (valjda će mi barem jedna od njih naći neki posao???), u lijepim, ali do zla Boga neudobnim “poslovnim” cipelama iz Deichmanna, s fake Ray-Banicama na nosu i HŽ fasciklom u ruci. Kada se samo sjetim da sam prošle godine prešla pola Zagreba u potrazi za mojim brojem za cijenu od 30 €, a u Tamarisu danas vidjeh još ljepše od prave kože, u kojima bih sigurno hodala kao po oblacima za 40 €, skoro oplakah. No bila je to ljubav na prvi pogled i morala sam ih imati. Al’ smo mi ženske blesave…
I tako, šetam ja nekako jedva u tim cipelama i psujem u sebi što nisam ponijela još jedne za preobući, kad odjednom s druge strane ceste čujem neku dernjavu:
“Ejjj!! Bok!!! ‘Esil iz Rvatske??”
“Ko, ja?? Jesam!!”
“Mi smo iz xyz (nisam razumjela), Pozdrav!!”
“Booook!”, i uđoše u tramvaj.
Neka dva teenagera s naših prostora, po naglasku bi rekla negdje iz BiH. Prvo sam mislila da su vidjeli HŽ logo, a onda se sjetih da sam uzela torbu na kojoj nosim mali privjesak sa hrvatskom šahovnicom.
Usput sam stala u svom gradu kod Azijaca kupiti si ručak jer nisam imala snage za kuhanje. Stvarno se isplati, za 2,50 € jedem i ručak i večeru, dobije se ogromna porcija tijesta sa zapečenim povrćem (s mesom je 1-2 € skuplje), a nema dosadnog kuhanja i još dosadnijeg pranja suđa.
Do čitanja!
Datum objave: 04.11.2015.
