Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti preuzet s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.
Sinoć sam opet malo pukla. Na petak 13. ovaj tjedan biti će točno 300. dan od kada živim u Njemačkoj, 300!!! Ne mogu vjerovati da već skoro godinu dana ne spavam u svom najudobnijem krevetu na svijetu nego na luft madracu (koji btw. opće nije loš, naprotiv!). Nego, sinoć me ponovno uhvatila nostalgija i depresija. Ponavlja se uglavnom svaka dva mjeseca i traje od 1-3 dana. Prvi dan osjećaj nesigurnosti i neka lagana povremena tuga, drugi dan se to malo produbi, a treći dan već od jutra nastupa gutanje knedle u grlu koja se tijekom dana povećava i akumulira do točke kada više ne možeš trpjeti i raspadneš se u 1000 komadića prelivenih dvosatnom rijekom suza. A onda svane jutro i sve je opet in Ordnung, osim što izgledam kao da me lupio kamion.
Zanimljivo je da se svaki put kada imam emotivni meltdown dan kasnije uvijek, bez iznimke, dogodi nešto dobro.
Danas ujutro sam imala razgovor na Job centru. Inače, Job centar je nešto kao Arbeitsamt, ali bolje. Obje su državne institucije, ali Job centar pruža i novčanu potporu nezaposlenima bez obzira na radno iskustvo, što sam na žalost saznala 10 mjeseci prekasno. Krenu mi suze na oči kada se sjetim da sam mogla cijelu godinu doslovno besplatno živjeti, imati zdravstveno osiguranje i mjesečnu kartu za buseve i tramvaje. Zeznuo me jedan sunarodnjak kojeg sam poslušala umjesto da sam sama otišla i provjerila na licu mjesta. Ali što je tu je, kraća sam za 2000 €, ali isto toliko sam i do sada zaradila s ovim mini jobom tako da sam recimo na nuli…
Došla sam tamo kao da me prije 5 minuta izbacila rijeka, s podočnjacima do poda od sinoćnjeg plakanja, spremna predati se i zatražiti odjavu pod izlikom psihičke nestabilnosti radi duge nezaposlenosti i života u siromaštvu jer zbog seminara na koji me savjetnica prije uključila najmanje 6 tjedana ne smijem napustiti Njemačku, a ja MORAM napustiti Njemačku i to odmah inače mislim da ću umrijeti! Barem sam morala ovo jutro. No na sreću dobila sam odličnog savjetnika, jako simpatičnog i susretljivog koji ne samo da me maknuo sa dosadnog seminara na kojem sam trebala 3 puta tjedno po 3 sata prisustvovati ako želim ikakvu pomoć od njih, nego me i ubacio ponovno u sustav nakon što su me isključili jer se nisam pojavila jedan dan (mea culpa!). I ono najvažnije, dopustio mi je da odem u Hrvatsku. Samo da mi još pomogne oko posla i nitko sretniji od mene! A čak nisam ni morala priznati svoj meltdown, vjerojatno je mislio da sam se napila jučer pa da zato tako izgledam.
Danas me također šef kod kojega radim još uvijek na minijob bazi poslao na neko kao školovanje kod dvojice informatičara. Želi da mu od sada ja vodim i uređujem web stranicu. Da li je to zato što mi sve više vjeruje i smatra me dovoljno sposobnom i za taj zadatak ili jednostavno želi smanjiti troškove održavanja stranice kod trenutne firme? Ne znam, ali drago mi je jer volim nove izazove i osjećati se korisno.
Zgrada koju sam tražila nalazi se u industrijskoj zoni moga grada, a zanimljivo je da iako postoji samo ta jedna jako dugačka ulica sa 10-ak ogromnih poslovnih zgrada, sve one se nalaze pod istim kućnim brojem. I tako sam bauljala neko vrijeme od jedne do druge pokušavajući odgonetnuti u kojoj od njih se nalazi firma u koju idem, kada mi je prišao jedan mlađi čovjek koji radi u jednoj od njih i upitao trebam li pomoć. Objasnila sam mu što i koga tražim te me otpratio doslovno pred vrata firme unutar jedne od zgrada. Dok smo hodali do tamo ispitivala sam ga gdje i što radi te ‘kroz šalu’ upitala trebaju li kojeg ekonomista. Rekao je da su nedavno baš zaposlili četvoricu, ali mi je dao svoju vizitku i rekao da pošaljem životopis!
Onda su uslijedila dva jako zabavna sata informatike. Već imam iskustva u web dizajnu i HTML-u, ali nije bilo loše podsjetiti se svega i naučiti neke nove stvari. Dečki su bili super, od prve minute smo bili na ti, a čak su mi i oni ponudili pomoći oko posla! Konkretno kod njih ne trebaju ekonomiste, ali kako se u krugu od 500 metara nalazi oko 200 firmi rekli su da će me preporučiti ako čuju da netko zapošljava, te će mi sutra pregledati i eventualno doraditi životopis i molbu.
Postalo je još zanimljivije kada sam im nabrajala što sve znam raditi i rekla da između ostaloga govorim hrvatski, srpski i bosanski…
– ‘Bosanski? Ti pričaš bosanski?’
– ‘pa… da. Bosanski, srpski i hrvatski su ustvari kao jedan jezik sa sitnim razlikama…’
…jer je upravo bosanski bio moja dobitna kombinacija! Naime, dečki imaju klijente i u BiH i treba im netko tko će ih povremeno kontaktirati na bosanskom, te su mi ponudili honorarni posao. Samo par dana mjesečno, ali bolje išta nego ništa! Naravno da pristajem, a više nisam ni depresivna kao jučer.
Potvrdila se teza da i u Njemačkoj uglavnom sve u svijetu ekonomije i biznisa ide preko veze i poznanstva. Moraš imati nekoga tko zna nekoga tko treba nekoga, imati briljantan životopis sa 8 godina radnog iskustva u 5 godina studiranja ili se jednostavno naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. Sigurno nije nemoguće ni drugačije, ali je izuzetno teško i naporno, pogotovo kada si stranac na tuđem terenu. Savjetnik mi je predložio da lažem u životopisu o znanju njemačkog pa ću od sada to i raditi. Tko ih šiša ako ću tako barem dogurati do intervjua. Samo da i meni napokon svane, na ovaj ili onaj način… Borba traje i dalje!
Datum objave: 11.11.2015.
