Autor: Andrej H.
18. studeni. Što nama u dijaspori taj datum znači? Svima nama što smo indirektno ili direktno sudjelovali u Domovinskom ratu, vjerojatno nikada neće izblijediti slike tog prohladnog, tmurnog jesenskog jutra, tamo na Dunavu, na istoku Hrvatske, gdje se branila i obranila Slavonija i Hrvatska te dokazalo da postoji duh ratnika u Hrvata već stoljećima.
Kad je dan kao što je taj, naravno da emocije naviru sa svih strana. I to je potpuno normalno. Za normalnog i razumnog čovjeka. Na one koji nisu takvi nećemo niti obraćati pažnju. Zašto su takvi, to znaju samo oni i to je samo njihov problem i njihova stvar koja me osobno ne zanima.
Mogu još razumjeti ljude koji žive u dijaspori godinama pa možda i nemaju nekih dodirnih točaka s tim važnim obljetnicama, odnosno danima sjećanja. Ali isto tako vjerujem da im je upravo tih dana, tamo prije 25 godina, proradio i ponos i prkos! I baš zato se pitam, što se dogodilo s ljudima iz ‘München bojne’, i zbog čega baš takvi danas postavljaju pitanja poput: ‘Gdje si ti bio ´91.?’ Ti još spavaju zimski san i busaju se u prsa skupocjenim BMW-ima i Mercedesima. Svaki iole heroj, a heroji su svi oni koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, to će nositi časno i ponosno u sebi. Oni koji znaju križni put svakog pojedinca ionako bi ga trebali cijeniti kao čovjeka i heroja, koji je dao sebe u službu Domovine tih ratnih godina. Zar moramo svi šetati ulicama svoga grada sa spomenicama Domovinskog rata ili ordenima za vojne akcije? Nikome na čelu ne piše odakle je, što je i gdje je bio, ali jedno je sigurno: pogled očiju svakog onog tko je prošao pakao rata dovoljno govori. Vjerujte mi.
Jedinstvo ljudi u tim danima je ogledni primjer kako je u najtežim trenucima zapravo apsolutno nebitno jeste li stranački opredijeljeni za ove ili one. Mislimo li da je danas lakše nego tih godina? Gotovo sam siguran da nije. A jedinstvo ljudi, zajedništvo onih koji odlučuju o našoj sudbini ili nam donose zakone je samo kap jutarnje rose u moru problema naroda, koji je pokazao svu svoju veličinu tog 18.11.1991… Sebičnost, oholost, manipulatorstvo i čista demagogija je jedina realnost oko nas.
U Vukovaru čovjeku ništa nije bilo tako teško čekati kao vrijeme, a nitko nije znao što će mu to vrijeme donijeti. Ljudi su ostali u ruševinama Vukovara, ali su ostali uzdignuta čela. Mnogi se međusobno nisu ni poznavali a do napada na Vukovar nisu bili ni svjesni svoje snage. Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više…
Dobro znam da su i danas Dunav i Vuka puni suza, a svaki kamen u gradu pun je sjećanja. Spomenici i Memorijalno groblje bijelih križeva čuvaju umrle ili nestale.
Obrana Vukovara nije samo događaj. To je epska priča. Epska priča koja je trajala 87 dana.
‘Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati…’
I tako iz godine u godinu…
Na taj dan, ja stojim na rubu svoje sjene. Evo, već drugu obljetnicu u dijaspori. I zapalim svijeću. I pustim suzu. I stisnem zube. I opsujem 938 puta.
Živi mi vječno, grade palih anđela!
Andrej H. u Njemačkoj živi više od godinu dana. Administrator je Facebook grupa ‘Nova budućnost u Njemačkoj’ i ‘Njegovatelji/njegovateljice u Austriji i Njemačkoj’.
Datum objave: 17.11.2015.
