Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti preuzet s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.
Dugo sam se predomišljala objaviti ovaj post ili ne, ali kako sam obećala da ću biti iskrena, sa škarniclom na glavi ipak danas dijelim ovu pustolovinu sa svijetom.
Sada mogu reći da sam iskusila sve čari Njemačke!
Kao svaka prava Zagrepčanka naviknuta na ‘besplatnu’ vožnju javnim prijevozom danas skrušeno priznajem da sam se više od pola godine bahato švercala po Njemačkoj.
Sve je počelo s onom poznatom: ‘Ma što je to jedna stanica… Neće me baš tu…’
I tako je i bilo punih 7 mjeseci. Svaki dan na putu do škole stranih jezika, jedna stanica dolje, jedna stanica natrag (u moju obranu, u Njemačkoj su stanice jako dugačke, oko 10 min hoda + živim na brdu!) i tako svaki dan, nekada i po par puta dnevno. Nekada i u tramvaju, stanica, dvije, tri. Nekada 20 dok sam mislila da se s popularnom ‘kurzstrecke’ kartom na kojoj piše da vrijedi 30 minuta stvarno i smije neograničeno voziti punih 30 minuta bilo koliko stanica u svim smjerovima (jer zašto bi inače vrijedila 30 minuta???), a ustvari je važeća za samo 2-3 stanice, što sam naučila jedno 9 mjeseci kasnije. Pa bih kupila tu kratku kartu i kružila U-Bahnom po cijelom Düsseldorfu, a jednom sam se pravo turistički s njom provozala od prve do zadnje stanice Schwebebahnom i natrag.
Pošto imam 50% popusta na IC i ICE karte za vlakove kupovala sam gotovo uvijek samo njih jer me ispadnu jeftinije pa sam se i s njima vozikala i po svim ostalim vrstama prijevoza, od tramvaja, buseva, U-Bahna i pravila se blesava pred vozačima iako one za razliku od običnih karata ne vrijede za sve vrste prijevoza nego isključivo za vlakove.
Čak sam se švercala i po Skandinaviji, u Kopenhagenu, ali i u Amsterdamu, nekada bih se pravila blesava, a i vozači bi bili blesavi pa bi me pustili u vozila jer ne znaju ili bih jednostavno ušla. A jednom sam prije par godina i besplatno došla vlakom od Zagreba do Münchena i natrag, te uspješno zavarala i Hrvate, i Slovence, i Austrijance, a i Nijemce.
Uglavnom moja karijera u švercanju je jako duga i uspješna. U životu je bilo švercanja mnogo, a zaradila sam samo dvije kazne, jednu od ZET-a u Dugom Selu, a drugu prije koji mjesec u Njemačkoj, što me dovodi do pisanja ove važne lekcije o švercanju.
…i tako me jednom ‘zahaltala’ kontrola upravo na toj jednoj stanici.
Znate ono kad vas u Zagrebu zatekne kontrola u tramvaju pa malo zatrepčete očima, eventualno moljakate koju minutu izvlačeći se na skromni studentski budžet i nezaposlenost, a najupornije podmitite s 10-20 kuna za kavu? Ili jednostavno izađete na prvoj sljedećoj stanici i nestanete s mjesta zločina, jer je opće poznato da kontrolori nemaju nikakve ovlasti i ne smiju vas nikako zadržati.
Eeeeee nema toga u Njemačkoj… Taj dan sam isprobala sve tri opcije, ali u eurima, no nije bilo ama baš nikakvog učinka. Onda sam u nedostatku inspiracije dala petama vjetra no nisam daleko dospjela jer su me uhvatili i doslovno zatočili i držali tako kao najvećeg kriminalca dobrih 20 minuta. Mislim da je i u Njemačkoj to zabranjeno, ali ih očito nije briga. Long story short: zaradila sam kaznu od 40 €.
Lagala bih kada bi rekla da mi je žao, jer ipak sam uštedjela 500 € koliko bi iznosile sve mjesečne karte do tada da sam ih kupila, ali definitivno sam naučila lekciju – da s Nijemcima nema šale!
Od tada redovito kupujem karte, osim ponekada na noćnim linijama, kada sam u grupi s više ljudi koji se također švercaju ili kupim kartu za jedan smjer pa se s njom odvozim i natrag. I dalje sam presiromašna za mjesečnu kartu koja košta 70 € pa kupujem samo pojedinačne kada putujem na veće relacije, a ostalo propješačim.
Moja švercerska karijera definitivno nije završila, ali će stagnirati do sljedeće posjete Hrvatskoj. Ali je zasigurno završila u zapadnoj Europi.
Pouka priče: Ne švercajte se u Njemačkoj!
Datum objave: 23.11.2015.
