Autor: CroExpress

Članak je u cijelosti prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.

I ovaj tjedan je zvonio mobitel. Zove jedna Zeitarbeitsfirma iz Essena u kojoj sam se prijavila prije nešto više od dva mjeseca da imaju jedan posao koji bi pasao mom profilu jer se radi o jednoj nepopularnoj branši u kojoj nekim slučajem imam iskustva (doduše samo par mjeseci kao student). Radno mjesto nije baš direktno moja struka, radi se o jednoj uredskoj poziciji za srednju stručnu spremu koja nije nešto super plaćena, ali rekoh zašto ne, od nekuda treba početi.

I tako, po jedno 10. put pripremam se za još jedan razgovor u nizu, učim činjenice o firmi, od osnutka do dana današnjeg, pripremam obleku za razgovor… Čak sam išla googlati koje su boje poželjne na razgovoru za posao.

Čitam da poslodavci vole tamno plavu jer osobe u plavom djeluju kao timski igrači, ali i kao da se vole primiti posla. Čitam dalje – siva. Također poželjna boja koja odiše ozbiljnošću, ali može djelovati i ne baš timski. Crna – simbolizira vodstvo i ozbiljnost, ali ne želim ostaviti preozbiljan dojam i ispasti bahata jer nemam baš toliko radnog iskustva da se mogu nametnuti.
To je to! Odlazim u shopping i kupujem tamno plavu vestu na gumbiće, dobro će ići na bijelu košulju s rozim prugicama (jedna od čak tri koje posjedujem).

Sve spremno! Budim se 4 sata ranije, surfam još malo o firmi i zapisujem bilješke za ponavljanje u vlaku. Sve mora biti savršeno! Krenem se spremati i ne mogu naći hlače!!! Meni se uvijek dogodi neka glupost baš kada je najhitnije. Peglam druge i oblačim se. Ne znam kako, krenula sam spremati čak tri sata ranije, ali svejedno sam nekako uspjela biti na knap s vremenom. Uz to sam na stolu ostavila bilješke za ponavljanje koje sam sat vremena zapisivala. Zakasnila na bus pa automatski i na vlak. Ništa, čekam idući, barem ih ima svakih 20 minuta za Köln, a i na vrijeme sam krenula pa nije problem. Vraga. Eto ti opet Verspätung (= zakašnjenje. Službeno je proglašavam najiritantnijom riječi godine). Njemačke beskrajne bauštele svaku vožnju vlakovima učine nepodnošljivom.

Ipak dolazi jedan vlak sa samo par minuta zakašnjenja i stižem na vrijeme na razgovor!
Dočekuje me simpatična HR menadžerica, možda koju godinu starija od mene. Vodimo ugodan razgovor, ništa posebno, a onda na kratko dolazi i nadređeni. Naime, na ovoj poziciji bi između ostaloga bila nešto kao tajnica dvojici direktora. Jedan je navodno strog i puno priča, dok je drugi pomalo zatajan i nezainteresiran. Upoznala sam ovog prvog.

Malo ima onaj ‘crazy eyes’ pogled, autoritet i samopouzdanje pršte iz njega, vidi se da uživa biti na vodećoj poziciji. Nekada sam imala strah od takvih jakih ljudi koji dominiraju prostorom, ali više ne. Pokušao me je par puta zastrašiti, ali prerasla sam te fore i okrenula ih na šalu. Prije godinu-dvije bih se sva zacrvenila, zbunila i počela zamuckivati, ali toliko mi je već dosta tog cirkusa oko dobivanja posla, od ulizivanja u molbama, lažnih smješkanja i beskrajnih razgovora koji na kraju obično ne vode ka ničemu, i u Hrvatskoj i u Njemačkoj da sam razvila neku vrstu mentalne otpornosti na gluposti, samouvjerenost i ‘što bude bit će’ pogled na život.
Da li mu se moj pristup svidio ili ne, ne znam, ali pozdravio me s osmjehom i rukovanjem, pa se nadam da nije ništa zamjerio.

Par sati kasnije zvoni telefon, zove moja agentica. Jako sam se svidjela HR menadžerici, ali još se čeka na odluku, najvjerojatnije će se do kraja dana sve znati. Upućuje me da budem na stand-byu s mobitelom.

Zove ponovno oko 16 sati… Rekli su DA!!!!

Sviđam im se i zažmirit će na moj osrednji njemački, ali očekuju da idem dalje na kurs njemačkog. Može!!!

Zar je moguće??!!? Nakon par stotina poslanih molbi i gotovo isto toliko odbijenica ipak sam dobila posao!!!

I to ni više ni manje nego fini uredski posao. Nije baš direktno u području koje sam studirala, ali nije ni jako daleko, te postoje navodno velike šanse za napredovanje.

Prvih sat vremena nisam mogla doći k sebi od sreće i uzbuđenja i nisam nikome rekla.

Onda sam sat vremena plakala za Hrvatskom i činjenicom da ću provesti Božić i Novu godinu sama u Njemačkoj.

Već dva sata kasnije sam ih kao prava ekonomistica nazvala i pregovarala za veću plaću, te istu i dobila. 
Tip: Cjenkajte se s Zeitarbeitsfirmama ako vam ponude nikakvu plaću jer oni zarađuju na vama tako da im se više isplati dati vam nešto eura više mjesečno nego vas izgubiti jer onda i oni gube zaradu.

Ljudi moji… Znala sam od prvog dana da će ovo biti trnovita borba i da oklade nisu na mojoj strani, ali odlučila sam svejedno ići na sve ili ništa i upravo tako je i bilo.

Na ovu borbu me najviše potaknuo jedan članak na index.hr-u koji sam pročitala prije godinu-dvije na temu ‘Kako hrvatski visokoobrazovani mozgovi postanu perači suđa na Zapadu’ (koga zanima neka googla, lako je za naći).

100 ljudi mi je reklo da je nemoguće dobiti uredski posao bez perfektnog znanja njemačkog i višegodišnjeg iskustva u struci i da se u narednih par godina primim krpe za pod ili McDonaldsa. Gotovo da sam i povjerovala. No do zadnjeg daha nisam odustajala jer znam po što sam došla i što želim. Nisam se 17 godina školovala da bi prala podove u Njemačkoj, pa makar ne imala ni dana staža. Ako Nijemac ne cijeni moje znanje i vještine i ne želi mi dati šansu da ispunim svoje potencijale onda ovaj svijet ide k vragu.

Ali kakav je to svijet i poruka mladima? Učite, školujte se godinama/desetljećima i onda crnčite godinama i desetljećima za u najboljem slučaju par tisuća kuna.

Već sam ozbiljno razmišljala o gašenju bloga jer sam planirala za dva tjedna kupiti kartu za Hrvatsku i spakirati kofere. No izgleda da za sada ostajem u Njemačkoj i ne samo da se pustolovine (više nisu patnje!) mlade ekonomistice nastavljaju, nego uskoro imam u planu i pokrenuti jedan projekt za pomoć svima u sličnoj situaciji!

Primam volontere 😉

Hvala svima koji su mi u ovih par teških mjeseci davali podršku i vjerovali u mene, hvala Vam od srca.
Mnogo puta sam u ovih 10 mjeseci bila na rubu da se spakiram i odletim prvim avionom natrag, ali uvijek sam se sjetila svih dragih ljudi koji su vjerovali i vjeruju u mene i to mi je dalo snagu za dalje.

Sretna sam što na kraju dana mogu ponosno reći da sam razbila sustav i zaposlila se bez dana staža i bez savršenog znanja njemačkog na uredskoj poziciji u velikoj internacionalnoj kompaniji sa preko 50.000 zaposlenih!

Eto, ipak ima mjesta u Njemačkoj i za nas jadne ekonomiste. Ako mogu ja onda stvarno može svatko! Nemam nikakvih posebnih talenata ni vještina, samo sam bila uporna i nisam pristajala na ništa ispod onoga po što sam došla!

Pripremite se na to da će vam od 500 firmi njih 499 poslati odbijenicu, ali zbog one jedne se ipak isplati!

Uskoro se javljam s dojmovima sa svog prvog pravog posla u Njemačkoj! (Valjda neću odmah dobiti otkaz :))

Datum objave: 07.12.2015.