Povijest, ali i legende brojčano malih naroda poznaju priču o borbi nejakog Davida protiv nadmoćnog Golijata, koja je završila u korist slabijeg, ali junačkijeg borca, biblijskoga Davida. Takva se borba od prije tri godine vodi između Ukrajine i Rusije koja još nije završena i nitko ne zna kako će izgledati njezin kraj, nadajmo se u korist u svemu onome što odlikuje rat neravnopravnih suparnika, pogotovo u junaštvu i domišljatosti Ukrajine, odnosno njezinih sigurnosnih organa što se pokazalo početkom lipnja kad su Ukrajinci sravnili sa zemljom nekoliko protivničkih ratnih zrakopolva na tisuće kilometara unutar ruskog teritorija.
Pripreme za to trajale su mjesecima ranije, a da ih ruski sigurnjaci nisu opazili.
Isto se dogodilo napadima na Kerčki most, koji spaja Rusiju s Krimom. Akcije takove vrste možemo očekivati u budućnosti, ali i ruske krvave osvete kakve doživljavamo upravo dok pišemo ovaj članak, nesrazmjerene i uperene uglavnom na civilne objekte što je u neslavnoj tradiciji ruske i sovjetske vojske u 20. stoljeću A svjetska zajednica nema za to odgovarajuće kaznene mjere jer je u tome spriječava Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda u kojemu Rusija i njezini saveznici redovito koriste pravo veta protiv osude Moskve kao kršiteljice Ženevskih propisa o vođenju ratova.
No ovdje se nameću i neke usporedbe s hrvatskim borbama protiv nadmoćnih neprijatelja tijekom gotovo cijele naše povijesti, primjerice kao što su bile borbe naših hajduka i gusara protiv Osmanlija i Mletaka, potom kao što je bio Kvaternikov krajiški ustanak protiv Austro-Ugarske, onda ustaški Lički ustanak, pokušaj Bugojnske emigrantske skupine da podigne ustanak protiv Jugoslavije u zapadnoj Hercegovini i borba ustaško-domobranskih postrojbi protiv partizana, četnika i u obliku križara protiv KNOJ-a i ostalih terorističkih jedinica komunističke Jugoslavije. Sve bi se te bitke mogle opisati stihovima crnogorskog nacionalnog pjesnika vladike Petra Petrovića Njegoša: Boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka. A ti junaci su bili uglavnom Hrvati, sve do kraja Domovinskoga rata, u kojemu su pobijedili treću po snazi armiju u Europi, tzv. JNA.
Hrvatska narodna poezija kao i stihovi franjevca Andrije Kačića Miošića u knjizi Razgovor ugodni naroda slovinskoga, prepuni su opisa junaštva našijeh gusara i hajduka koji su prkosili najmoćnijoj soldateski u Europi, Osmanlijskoj vojsci, kao i najsnažnijoj pomorskoj sili onoj Mletačke republike na Jadranskom moru.
Boreći se protiv Turaka u Vojnoj krajini i drugdje po hrvatskim zemljama Hrvati nisu dobivali pomoć u dovoljnoj mjeri od strane bečkoga dvora pa su se bunili i kovali urote protiv njegove pospanosti, ali su nažalost na završnici tih pobuna izvlačili kraći kraj i bivali gurani u pozadinu političkih zbivanja kao i uhićivani i osuđeni na smrt. Postali su legende, ali bez pozitivnog završetka svojih opravdanih pobuna .
Taj je golemi niz poraza prekinuo dr. Franjo Tuđman svojim proglašenjem hrvatske neovisnosti, koja je Lijepu našu konačno dovela do osamostaljenja, ulaska u NATO , Europsku Uniju, eurozonu i Šnengenski prostor, tako da današnja Republika Hrvatska može biti zadovoljna što je postigla u politici i gospodarstvu, sve to zahvaljujući svojoj stoljetnoj borbi protiv nadmoćnih neprijatelja, ljutih protivnika i domaćih izdajnika.
Pogledajmo samo neke sličnosti između ukrajinske i hrvatske borbe za samostalnost i očuvanje nacionalnioh posebnosti.
Kako Hrvati tako i Ukrajinci stoljećima su bili odnarođivani: mađarizirani, ponjemčivani, rusificirani, talijanizirani, jugoslavenizirani, posrbljavani itd. itd., ali našim neprijateljima i protivnicima nije u konačnici uspjelo ono što su namjeravali, naime unišititi hrtvatsku naciju kao prepoznatljivu političku, povijesnu, gospodarsku i kulturnu zasjednicu, upravo ono što Putinov režim u posljednje tri godine namjerava učiniti s Ukrajinom ako je konačno pobjedi što vjerojatno ne će moći postignuti jer oko 60 milijuna Ukrajinaca nije moguće izbaciti iz svoje domovine kao što je to većim dijelom uspjelo Hitlerovoj Njemačkoj sa Židovima.
Hrvatski hajduci, gusari, ustaše, demobnrani i dragovoljci Domovinskoga rata uspjeli su u svojim borbama održavati živu nacionalnu vatru u hrvatskom narodu premda je ona ponekad jedva tinjala, ali su u posljednjem ratu bili najuspješniji jer su Hrvati sa svojom vojskom i pod vodstvom nacionalno osvješćenih elita pobijedili Srbiju s njezinim jatacima u Prekodrinju, nadajmo se zauvijek, premda Beograd još nije odustao od svojih krajnjih namjera to jest stvaranja Velika Srbije sa zapadnom granicom od Karlobaga i Karlovca do Virovitice ako ne i još zapadnije jer kako galame neki u Srbiji: Srbija je tamo sve do posljednjih srpskih grobova . Pa dobro ako baš žele takve granice mogle bi ih dobiti u nekom novom ratu, a taj bi bio protiv NATO-a i Europske Unije, pa neka izvole. Nadajmo se da će u Srbiji pobijediti razum, ali i strah da u napadu na jednu članicu NATO-a kao što je Hrvatska mogu doživjeti svoj posljednji Kosovski poraz.
Začuđujuće je da hrvatska borba za očuvanje nacionalnih posebnosti ima dodirnih točaka s takvom borbom ukrajinskoga naroda kome ruski šovinisti osporavaju pozivanje na posebne narodnosne prepoznatljivosti, tvrdeći da su oni zapravo odnarođeni Rusi bez prava na nacionalnu državu, jezik i kulturu. Zar nas to ne podsjeća na slične tvrdnje nekih Srba kad govore o Hrvatima prema onoj tvrdnji Vuka Stefanovića Karadžića o Srbima, svima i svuda!
Hrvati se na te zablude naših susjeda moraju osvrćati samo kad je najnužnije, jer kad bi to uvijek činili samo bi gubili dragocijeno vrijeme za izgrađivanje upravo rečenih posebnost kojih ima mnogo više nego što to izgleda na prvi pogled.
Mislimo da bi Hrvatska trebala modernizirati svoj politički sustav, počevši od Izbornog zakona do sređivanja odnosa između predsjednika Republike i predsjednika Vlade, odnosa prema Hrvatima u susjednim zemljama i u dijaspori, i poboljšavanja svoga položaja u sprijateljenim europskim i svjetskim organizacijama tako da bude napredna u svemu što te organizacije odlikuje kao važne i neophodne.
U rečenome nije važno to da je Republika Hrvatska u usporedbi s drugim članicama NATO-a i EU-a manje utjecajna nego je važno i to da njezini prijedlozi o poboljšanju vlastite uloge u njima moraju biti originalni i prihvatljivi i sprijateljenim zemljama koje se bore sa sličnim problemima u tim organizacijama, a njih ima barem desetak.
Hrvatska mora biti samostalna ali i prihvatljiva i za druge države unutar organizacija u kojima međunarodno djeluje. O tome bi trebalo razmišljati, sve to fornulirati i prodiskutirati, posebice Izborni zakon i zakone o predsjedniku Republike i Vlade i onda ubaciti u općenarodnu raspravu, počevši one u Hrvatskom Saboru ali i ostalom javnom životu sve do evcentualnog referenduma o neophodnim novitetima. Tu ćemo se susresti i s ukrajinskim iskustvima, posebice nakon primirja i mira koji moraju doći jer što rat bude dulje trajao to će Ukrajina biti manja i nejakija, a to nitko tko humano misli ne želi.
Autor: Gojko Borić / Köln Datum objave: 07.07.2025.
