Prije nekoliko dana upozorili su me neki moji čitatelji da ne koristim naziv slobodni svijet jer da, navodno, spada u rječnik hladnoga rata (?) što me je iznenadilo i začudilo jer znamo da u Europi i svijetu postoje autoritativne države i diktature s jedne te slobodne zemlje s druge strane bez obzira na političke i sociološke razlike njihovih sustava.
Za mene je slobodni svijet onaj dio država koji poštuje barem minimalne političke zasade koje označujemo starogrčkom demokracijom, rimskim pravom, kršćanskim humanizmom, odjeljenošću države od vjerskih zajednica, ravnopravnošću spolova, slobodom javnog izražavanja , slobodnim izborima, trodiobom vlasti itd. itd., a takvih zemalja nema baš previše u ovom našem svijetu.
U ovom tekstu opisat ćemo nastojanja slobodnog svijeta da se nađe spremnim za obrambeni rat nakon ruskog napada na samo jednu natovsku zemlju.
Hrvati su oduvijek bili na strani Zapada
Mi moramo stalno ponavljati da je Rusija najprije raketirala djelove Ukrajine i potom je napala kao cjelinu, konkretno da je Ukrajina žrtva, a Rusija agresor i da se to dešava na našem europskom kontinentu i time pogađa i Hrvatsku kao državu premda to predsjednik Republike Milanović ne želi shvatiti ili, što je vjerojatnije, u spomenutom ratu drži štangu Putinovoj Rusiji, a za to ga hrvatski birači nisu ovlastili.
Rat Rusije protiv Ukrajine barem je jednim dijelom i naš rat, pa ako to predsjednik Milanović ne želi, odnosno igra igru ruskih saveznika u neposrednoj blizini naše države kao Mađarske i Slovačke, neka raspiše referendum da vidi što o tome misle hrvatski birači koji su oduvijek, kao i ostali naš narod, bili na strani Zapada od prvih hrvatskih kneževina do osamostaljenja Republike Hrvatske koje je Milanović, očito, prespavao.
Uostalom prema Ustavu i predsjedničkom zakonu, o tome moraju ravnopravno donositi odluke ne samo predsjednik republike nego i predsjednik vlade, a ako to ne ide onda jedan mora otići u (ne)zasluženu mirovinu ili djelovati bilo gdje drugdje samo ne na vrhu države koja u ovom ratu mora biti na strani ugroženih Ukrajinaca, a ne agresora Putina koji sanjari o obnovi Sovjetskoga Saveza ili carske Rusije na štetu slobodnog svijeta, formirana nakon kapitulacije europskog fašizma i ojačana propašću komunizma na našemu kontinentu. Strašno je međutim i to da je Putin mogao Trumpa prenijeti žedna preko vode na Aljasci i da neki veliki preokret u korist slobodnog svijeta ne možemo očekivati iz usta amerričkog narcisa koji očito pojma nema o vanjskoj politici i tako dovodi u opasnost i svoju zemlju, a ne samo ostale članice EU-a i NATO-a kao zadnjih obrambenih saveza zapadne civilizacije.
Putinu ne će biti dovoljno osvajanje Ukrajine
Naravno, osim Rusije u ovom sukobu glavnu riječ igra Amerika i NATO pa i to Milanović mora uzeti u obzir osim ako ne želi da Hrvatska bude gurnuta u skupinu antieuropskih zemalja kao što su Mađarska i Slovačka, jedna i druga ne baš uzorne demokratske zemlje.
Sve ostale države u Europskoj Uniji, osim spomenute dvije, formirale su stav, posebno naglašen kod onih najsnažnijih u EU-u plus Ujedinjenog Kraljevstva, u kojemu odlučno stoje na strani životno ugrožene Ukrajine jer znaju da je to i njihov obrambeni rat, budući da Putinu ne će biti dovoljna Ukrajina, njegova dosadašnja osvajačka požuda cilja na tri male baltičke zemlje Estoniju, Letoniju i Litvu, potom Poljsku i Moldaviju, a sve su one danas, možemo reći, naše susjede.
Osim toga nitko iz EU-a i NATO-a ne traži od Hrvatske da odašilje svoje vojnike u Ukrajinu, kako pričkara Milanović, nego da joj pomognu na nekim drugim područjima kao što bi bile isporuke obambenog oružja, zbrinjavanje ranjenika i primanje bjegunaca kojih će biti još više kad Rusija zauzme cijelu Ukrajinu što je njezin veliki cilj od kojega očito ne želi odustati. Ne smijemo se zavaravati lažnim obećanjima ruskog samodržca Putina na sastanku s američkim predsjednikom Trumpom. Glavni Amerikanac u čavrljanju s još glavnijim Rusom postigao je sve što je htio, pa ovu razgovoranciju možemo sažeto okarakterizirati hrvatskom nešto prerađenom izreko: Tresla se gora, ali miš se uopće nije pojavio.
Predsjednik Milanović smije donositi odluke samo uz suglasnost premijera Plenkovića i obratno, što odavno ne funkcionira
Nakon toga su neki europski državnici skupa s nesretnim ukrajinskim predsjednikom Volodomirom Zelenskim pokušali kod predsjednika Trumpa u Bijeloj kući barem malo obesnažiti ruske prevarancije što im očito nije moglo uspjeti..
Pretpostavlja se da bi Rusija bila spremna na novi rat za oko dvije do tri godine. Doduše, rat Rusije protiv NATO-a išao bi i na štetu Putinova režima, ali bi nanio velike gubitke uglavnom miroljubivoj Europi koje nitko ne želi, ali ih nije moguće izbjeći politikom izolacije kakvu vodi Milanović. Neka se barem izjasni da stoji na strani Orbana i Fica, pa moža i Vučića koji se upravo ovih dana krvavo obračunava s prosvjednicima koji traže nove izbore i borbu protiv korpcije. Usput rečeno: Srbija ne može biti od koristi nikome pa ni samoj sebi ako nastavi s propagandom protiv hrvatske države proglašavajući i naše socijaldemokratske zastupnike u Europskom parlamentu – ustašama!
Može se reći da je tu čak i Milošević bio pametniji pa je Hrvatsku grdio samo selektivno. no i to su prezreli važni zapadni državnici, recimo konkretno jedan od prvih šef njemačke diplomacije Hans Dietrich Genscher, (kako dokazuje u svojim Sjećanjima, Erinnerungen) pa su Hrvatskoj otvorili put prema samostalnosti, suverenosti i demokraciji kao ravnopravnoj državi u svim zajednicama naroda svijeta, dakako i s nekim obvezama koje važe za sve ostale države članice tih udruženja. Naravno, one koje su bogatije, imaju snažnije vojske i političke utjecaje diljem svijeta imaju veću težinu i u donošenju zajedničkih odluka no nitko tu ne može biti nadglasan ako se javi za riječ pa čak ako je u svojim mišljenjima osamljen što se vidi u ponašanju Mađarske.
Što se zaključilo na sastanku Europejaca s Trumpom u Washingtonu
No pogledajmo rezultate sastanka nekolicine europskih čelnika, riječ je o francuskom predsjedniku Macronu, njemačkom saveznom kancelaru Merzu, talijanskoj premijerki Meloni, finskom predsjedniku Stubbeu, britanskom premijeru Stameru, glavnom tajniku NATO-a Rutteu, predsjednici Europske komisije Von der Leyen i ukrajinskom predsjedniku Zelenskom s američkim predsjednikom Trumpom u Washingtonu.
O razgovorima Trump je telefonski informirao ruskog predsjednika Putina.
Ono što su saznali novinari o tome sastanku uglavnom se odnosilo na to da su pregovori prošli skladno i u dobrom ozračju, da se preispitiva mogućnost sastanka Zelenskog i Putina, te njih dvojice s Trumpom. Konačni sastanci trebali bi se dogovoriti slijedećeg tjedna ili za desetak dana ali konkretno o čemu će oni razgovarati, predstavnici medija nisu saznali. Tragično je da je Rusija i za vrijeme pregovora u Bijeloj kući nastavila svoje ubojstvene napade uglavnom na civilne objekte u Ukrajini. Zabunu izazivaju i američke izjave kako će između Ukrajine i Rusije doći do ‘razmjene teritorija‘ što bi teoretski trebalo značiti da će Rusi predati dio svoga teritorija Ukrajini, a Ukrajina Rusiji dio svoga ozemlja no to nije izvedivo jer Kiijiv posjeduje samo mrvice ruskog terotorja dok je Moskva dosad osvojila oko 20 do 25 posto ukrajinskoga pa tu neka pravedna razmjena nije moguća.
Dakle, europski sastanak s američkim predsjednikom služio je samo kao kulisa za dogovore o budućim sastancima dok ono najvažnije zasad nije postignuto, primirje za vrijeme pregovora s ciljem da ono kasnije preraste u pravedan i dugotrajan mir, a garancija za to bila bi inačica 5 točke Natovskog sporazuma kojom bi Amerika odvratila sve opasnosti za Ukrajinu od budućih ruskih napada.
Zašto je Putin u prednosti u pregovorima i dogovorima sa zapadnim političarima
Kao i u svim diktaturama Putinu je lakše, brže i učinkovitije donositi odluke o ratu s Ukrajinom nego obratno Zelenskome jer Ukrajina i zapadne zemlje moraju tražiti odobrenja svojih parlamenata i paziti kako na njih reagiraju birači i neovisni mediji. Nevjerojatno je da to američki predsjednik ne shvaća pa izjavljuje da bi Zelenski mogao odmah obustaviti rat dok je zbilja drukčija, to bi mogao najprije Putin jer on ga je prvi i započeo i ratuje na tuđem, ukrajinskom tlu.
Rat bi Putin morao obustaviti i poradi ogromnih žrtava svoje osvajačke vojske, računa se da ona gubi oko po tisuću što ubijenih što ranjenih vojnika dnevno (!) , a to bi, da je Rusija demokratska zemlja, bilo dovoljno da odgovorni političari i generali dadu ostavke.
Kako piše ukrajinska novinarka s adresom u Berlinu Irina Rasturgujeva, Putinu je očitio svjo ravno, svejedno koliko njegovih vojnika gine dnevno, tjedno, mjesečno i godišnje. Ponavlja se ono što se događalo za vrijeme Drugog svjetskoga rata na istočnoj fronti na kojoj su Sovjeti napredovali u ratu protiv Hitlerove Njemačke najviše zahvaljujući ogromnom trošenju topovskoga mesa, dakle stotine tisuća i milijuna mladih života samo da bi Staljin i njegovi maršali mogli triumfirati na nekoliko kilometara fronte koji bi i bez toga bili oslobođeni, ali s nekim vremenskim zastojem, dok su zapadni saveznici pazili da njihovi gubitci u ljudstvu budu uvijek znatno manji od onih nacističkih.
Ukrajinski novinar Sergej Majdukjov temeljem rečenoga zaključuje: Putin nije državnik. On je serijski ubojica s atomskim oružjem. Dok Zapad to ne shvati i dalje će gubiti u dodirima s Rusijom,(Südeutsche Zeitung , 06.06.). Nažalost Zelenskom ne preostaje ništa drugo nego hvaliti Trumpa nadajući se snazi Zapada i Ukrajine da prisile Rusiju na mir, (Süddeutsche Zeitung, ibidem). I Trumpovi ultimatovi Putinu, po mišljenju nekih ozbiljnih njemačkih analitičara, samo su teatar, a ne stvarna prijetnja za ruskog vlastodržca. Inače ne bi Trump onako ceremonijalno dočekao ruskog diktatora na sastanku za koji je morao znati da ne će uroditi nekim važnijim odlukama glede mira i budućnosti dviju država Amerike i Rusije koje na prvi pogled kao da sve više sliče jedna drugoj.
Naravno, ni jednu, a niti drugu zemlju ne smije se optužiti da su fašističke kao što to čine neki ogorčeni ljevičari, ali sličnosti s naci-fašizmom ipak postoje.
Da navedemo samo neke: kult vođe, isključenje oporbe osim ako ne podupire vlast, sve veći utjecaj države na gospodarstvo, sebična vanjska politika, rušenje međunarodnog poretka preko napuštanja velikih internacionalnih organizacija, miješanje politike i u privatni život pojedinaca, podilaženje državotvornim vjerskim zajednicama, indoktrinacija u školstvu, pritisci na javne medije, nacionalizam sve do prvih nagnuća šovinizmu, međusobne simpatije dvaju diktatora itd.itd. Svega toga nije bilo u Rusiji i Americi prije stupanja na veliku pozornicu nacionalne politike predsjednika Putina i Trumpa, a koliko će to trajati zapisano je u zvijezdama.
Na Zapadu se naveliko govori o mogućnosti izbijanja ruskog rata protiv Europe i NATO-a
Evo samo nekoliko primjera o tome kako se neke zapadne zemlje sasvim ozbiljno pripremaju za obrambeni rat protiv Rusije. Njemačka temeljem svojih negativnih iskustava iz dva svjetska rata postaje sve ratobornija pa njezin kancelar Merz izjavljuje kako će Bundeswehr postati najjača europska vojska s klasičnim oružjem, dok njezini vojni stručnjaci naveliko teoretiziraju kako se obraniti od Rusije koja će najkasnije za dvije ili tri godine izazvati rat protiv NATO-a preko napada na jednu njegovu zemlju kako bi iskušala valjanost pete točke NATO sporazuma koja određuje da napad na jednu natovsku zemlju znači napad na cijeli Savez.
Male baltičke zemlje ubrzano osiguravaju svoje granice prema Rusiji i Bjelorusiji.
Švedska je poslala svim svojim građanima brošuru kako se trebaju ponašati u slučaju ruskog napada. Turska kao treća po snazi u NATO-u i dalje se ubrzano naoružava. Francuska namjerava izgraditi još jedan nosač aviona nakon što ima jednoga. Velika Britanija se civilno i vojno sprema za Treći svjetski rat jer joj najviše prijeti Putinova Rusija. NATO poziva Švicarsku da se odreknne svoje neutralnosti i prikloni mu se kao dobro naoružana zemlja. Španjolska i Portugal moderniziraju svoije armije. Italija je spremna na rat ako Rusija napadne bilo koju natovsku zemlju.
I Hrvatska je nedavnim mimohodom i plovohodom pokazala da se nalazi pri vrhu obrambenih spremnosti za rat. Itd.Itd. Zaključno se može reči da nikad više nije bilo toliko mnogo rasprava o ratu i miru u zapadnim zemljama kao sada nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ako bi Amerika napustila NATO, što je sve manje vjerojatno, Europa bi se sama morala braniti od ruskog napada čega su svjesni svi njezini odgovorni ljudi osim onih u Slovačkoj i Mađarskoj, a oni bi promijenili mišljenja kad bi im ruski medvjed zakucao na vrata.
Treći svjetski rat bio bi strašniji nego svi dosadašnji u Europi. Razmjena atomskih udara Istoka sa Zapadom ili obratno, urodila bi milijunima mrtvih i stotinama milijuna ozračenih ljudi, uništenjem industrije i poljoprivrede što bi izazvalo slom svih civilizacijskih postignuća i glad jer bi neko vrijeme nestalo sunčevih zraka i to bi uništilo svu poljoprivredu u trajanju od nekoliko godina. Jedan naš atomski fizičar rekao je da bi tada ostali kao mumije samo zapovjednici zaraćenih strana i nekoliko stotina živih žohara.
A mi tome dodajemo da bi na životu ostalo i nekoliko Hrvata da se svađaju oko životno najvažniji pitanja treba li zabraniti pozdrav Za dom spremni i s kojim poljem, bijelim ili crvenim, počinje hrvatski grb. Antun Gustav Matoš bi na to rekao Ala smo Horvati! Nadajmo se da se navedeni apokaliptični scenariji ne će dogoditi, da će pobijediti razum nad podivljalim ruskim nacionalizmom. No kao što znamo Nada umire najkasnije.
Autor: Gojko Borić / Köln Datum objave: 28.08.2025.
