Poučeni strahotama Prvog i Drugog svjetskoga rata ne samo pacifisti nego i većine u narodima europskog kontinenta zavjetovali su se riječima: „Nikad više rata“ ili „Mir stvoriti bez oružja“, ali nažalost režim Putinove Rusije poučio ih je da su se prevarili.
Već gotovo četiri godine Rusija vodi posvemašnji rat protiv miroljubive Ukrajine s krajnjim ciljem uništiti ukrajinski narod da više nikad ne bude prepoznatljiv u društvu civiliziranih europskih nacija. Nešto slično što je gotovo uspjelo Adolfu Hitleru s Židovima. Mi pak tvrdimo da rusko-ukrajinski rat nije u tome tko će pobijediti nego izrazito moralno pitanje. Evo našega objašnjenja za tu tvrdnju.
Suočeni sa dotad neviđenim užasima Drugog svjetskoga rata autori Povelje Ujedinjenih Naroda zaključili su da su svi ratovi, osim obrambennih, za svaku osudu i kao takovi zabranjeni u doslovnom smislu riječi. Unatoč tome ratovi su i dalje ono što je rekao njemački vojni teoretičar Von Klausewitz „nastavak politike drugim sredstvima“ pa se objašnjavaju na razne neratne načine, a neke vlastodržci i rat ne nazivaju ratom, a tko to učini biva osuđen na višegodišnju robiju što je slučaj u sadašnjem ruskom ratu protiv paćeničke Ukrajine.
Takvu zabranu kao da je napisao engleski književnik Orwell prema riječima kako je istina laž, crno je bijelo i tome slično.
Nakon završetka Drugog svjetskoga rata održani su razni skupovi u kojima su odobrene rezolucije protiv rata ili bilo kakvog drugog nasillja među državama ali to nije smanjilo broj ratova pod raznim lažnim objašnjenjima, primjerice upravo u Ukrajinu kojoj je Rusija izmislila ugrozbe kako bi opravdala svoj rat često protiv civila sa žrtvama ubijene djece, žena i starijih osoba, a tko to žigoše u Putinovoj državi ne gine mu Sibir s višegodišnjoim robijom ili metak u glavu pred svojom kućom u Moskvi ili čak u blizini Kremlja.
Dvije osebine obilježavaju sadašnji rat Putinova režima protiv Ukrajine koja je, usput rečeno, bila suosnivačica Ujedinjenih Naroda, pored Sovjetskoga Saveza i Bjelorusije. Ovo trojstvo dopušteno je po zahtjevu Moskve koja je tvrdila da ako Velika Britanija može imati Kanadu i Australiju kao suosnivačice OUN-a to može i Sovjetski Savez s Ukrajinom i Bjelorusijom što su zapadni saveznici dopustili preko volje.
U biti sve tri sovjetske države unisono su glasovale kako je naredio bačuška Staljin koji je bio ruski nacionalist premda gruzijskih korijena. Kasnije je to kao zaboravljeno. Dakle, jedna je osebina ruskoga rata je laž da nije rat, a druga da Ukrajinci i ne postoje kao narod pa se onda „posebni vojni zadatak“ s potpisom Vladimira Putina može smatrati unutarnjom stvari Ruske Federacije.
Jednom je Putin čak rekao da su „Rusi i Ukrajinci dva bratska naroda“, pa se postavlja pitanje tko je u pravu, oni koji niječu Ukrajincima posebnu nacionalnu pripadnost ili oni koji ih smatraju samostalnom nacijom. S obzirom na strašna ukrajinska iskustva u ratu s Rusijom uvjereni smo da golema većina Ukrajinaca osjećaju svoje nacionalne posebnosti mnogo više nego nekakvo zajedništvo s agresivnom Rusijom. Tako se može reći da je upravo Putin svojim ratom protiv Ukrajine bitno doprinio sazrijevanju Ukrajinaca u posebnu naciju.
Rusi također traže da se ruski jezik u Ukrajini proglasi službenim jezikom, a upravo to ne žele brojni ukrajinski intelektualci te svoje mišljenje opravdavaju strašnom rusifikacijom ukrajinskoga naoda od carskih vremena, prek sovjetskih do sadašnjih putinovskih jer ne treba zaboraviti da na po Rusima okupiranom području Ukrajine živi oko tri i pol milijuna Ukrajinaca koji su izgubili pravo na samoodlučivanje u kulturi i općenito u javnosti. Dakle, ukrajinski rodoljubi ne žele biti sluge i ruskog kulturnog imperijalizma što im nitko ne može zamjeriti.
Stvari se, dakle, prebacuju s političih na kulturološke poljane pa ne začuđuje da i liberalniji ukrajinski književnici idu toliko daleko da javno odbacuju i svu rusku kulturu koja nema veze sa sadašnjim ruskim imperijalizmom. Treba se nadati da će to otpasti čim se Rusija vojnički povuče iz Ukrajine i Ukrajinci budu slobodni da prihvate ruski jezik i kulturu kao dodatak svojim prosvjetnim postignućima, nešto kao što se događalo u Hrvatskoj poslije poraza njemstva i talijanstva kao političkih prisila tijekom 20. stoljeća, a danas se oni smatraju dijelom svjetske kulture naroda koji su nam susjedi i s kojima imamo i dobra iskustva u suživotu pod stranim zastavama.
A sad se postavlja pitanje kako će se postaviti Ukrajinci s obzirom na strahote koje su trpjeli tijekom svoje poovijesti, pogotovo u ovom ratu koji još traje. Možemo pretpostaviti da Ukrajinci općenito nisu čvrsti nacionalisti već posjeduju, nazovimo to, „meki mentalitet“ pa se možemo nadati da će oni mnogo oprostiti Rusima koji su i sami žrtve Putinova režima pa će znati dijeliti režim od naroda, dakle ne će ratni sukob shvatiti ssmo kao takav nego i kao priliku da uspostave prijateljstvo sa susjednim Rusima na uzajamnoj podlozi što znači da će budući ukrajinsko-ruski odnosi biti zasnovani mnogo više na moralnim nego političkim temeljima.
Konkretno govoreći takvih razvitaka bilo je nekoliko u suvremenoj Europi, a jedan najučljiviji je bila uspostava njemačko-francuskog prijateljstva nakon Drugog svjetskoga rata, premda se stoljećima govorilo da su Nijemci i Francuzi „vječni neprijatelji“. Ne, takovih neprijateljstava nema ako se na pročelju tih naroda nađu pametni i humani političari koji i svojim primjerom pokazuju da znaju opraštati. Takav primjer je bio u plodnoj suradnji i privatnom prijateljstvu između Francuza Charlesa de Gaullea i Nijemca Konrada Adenauera, dvaju vrhunskih državnika koji su potakli do sad postojeće opraštanje i prijateljstvo svojih naroda.
Takovo nešto moglo bi biti moguće i između Ukrajinaca i Rusa, ali tome trebaju predhoditi velike promjene na svim područjima politike i kulture. Prije svega Rusija bi se morala odreći svojih velikodržavnih fantazija i prihvatiti Ukrajinu kao ravnopravnu partnericu.
Apsurdno je da Putinov režim traži od Ukrajine odustajanje od članstva u NATO-u kad je to zapisano debelim slovima kao najvažniji državni cilj te zemlje. Također ne smije Rusija diktirati Ukrajini ni jedno slovce iz unutarnje politike jer je to isključivo u mjerodavnosti ukrajinskoga parlamenta, vlade i naroda. Ako bi se to ostvarilo protiv volje navedenih bila bi to obnova zloglasnog Brežnjevljeva aksioma o „ograničenom suverenitetu socijalističkih zemalja“ , nečega što je odavno umrlo u vanjskoj politici svih država svijeta. A i Ukrajina bi možda trebala biti elastičnija u svojoj vanjskoj politici, primjerice ako bi se našla pred zidom priznati neka ruska osvajanja u zamjenu za garancije velesila i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda o nepovredivnosti svojih granica i posvemašnjem suverenitetu zemlje u odnosima prema vanjskom svijetu i unutarnjoj politici jedne posve slobodne nacije.
Kijiv bi to mogao učiniti u zamjenu za mir, a to znači u zamjenu za oko stotine tisuća živih ljudi koji bi se vratili s fronte u naručaj svojih obiutelji. I tek nakon toga mogli bi u Ukrajini doći do izbora na svim razinama pa neka ukrajinski narod odlučuje kako će živjeti kao suverena nacija sa svim pravima ali i dužnostima vani i unutra. To bi bilo moralno bez obzira kako će završiti sadašnji krvavi rat. Ljudski životi su važniji od rezultata ovoga rata. U svakom slučaju o ovim bi prijedlozima mogli razmišljati svjetski i ukrajinski moćnici na korist svojih naroda, svoje djece, svojih majki i očeva.
Autor: CroExpress, Gojko Borić / Köln Datum objave: 01.10.2025.
