Postoje teme o kojima se govori potiho, gotovo šaptom, kao da ih sama riječ može oskvrnuti. A ipak, živimo u vremenu kada je šutnja postala dio problema. Priča o takozvanim “Epstein Files” – dokumentima vezanima uz slučaj Jeffrey Epstein – otvorila je ponovno pitanje koje nadilazi sudske spise i političke kalkulacije.
Objavljeni sudski dokumenti i transkripti svjedočenja, povezani s procesima protiv Epsteina i njegove suradnice Ghislaine Maxwell, pokazali su mrežu kontakata koja je uključivala političare, poslovne ljude, akademike i javne osobe iz različitih zemalja. Sud je 2021. Maxwell proglasio krivom za regrutiranje maloljetnica za seksualno zlostavljanje. Epstein je 2019. umro u zatvoru čekajući suđenje, a okolnosti njegove smrti i dalje izazivaju kontroverze.
No, možda je najteže pitanje: što se zapravo promijenilo?
Zgražanje je kratko trajalo. Medijski ciklus se okrenuo. I oni koji su u javnosti govorili o “vrijednostima”, “moralnom poretku” i “zaštiti obitelji”, ostali su u očima svojih pristaša gotovo neokrznuti. Kao da se zlo može relativizirati ako dolazi s “naše strane”.
Zlo koje ne prepoznaje samo sebe
U filmu Judgment at Nuremberg (kod nas poznat kao “Nürnberg”), psiholog koji promatra optužene nacističke suce dolazi do uznemirujućeg zaključka: oni nisu bili čudovišta izvan ljudskog roda. Bili su ljudi. Obrazovani, racionalni, često ugledni. I upravo zato je presuda još strašnija – jer pokazuje da zlo nije rezervirano za “druge”.
Slično je pisala i Hannah Arendt o “banalnosti zla” – o tome kako se zločin može činiti bez demona u očima, bez patološke mržnje, nego kroz poslušnost sustavu i racionalizaciju.
Vaša misao da su “racionalni i inteligentni ljudi mogli prihvatiti to zlo” nije pretjerivanje. Povijest to potvrđuje. Za sebe oni nisu bili zli. Nacisti su sebe vidjeli kao graditelje novog poretka. Svaki totalitarni sustav – bio on nacistički, fašistički ili komunistički – imao je vlastitu unutarnju logiku kojom je opravdavao nasilje.
Problem nastaje kada se moral odvoji od objektivnog temelja.
Relativizam kao tlo za raspad
Danas živimo u vremenu u kojem se gotovo sve proglašava subjektivnim. Moral je subjektivan. Kultura je subjektivna. Identitet je subjektivan. Spol je subjektivan. Na kraju – i istina je subjektivna.
No ako je sve subjektivno, onda ništa nije obvezujuće. Ako je istina samo osobni doživljaj, onda nema kriterija po kojem možemo reći da je nešto doista zlo.
Kršćanska tradicija, koliko god je danas osporavana, polazi od drukčijeg temelja: istina nije naša konstrukcija. Ona je dar i zadaća. Čovjek je slobodan, ali nije izvor dobra. On je sposoban za dobro, ali i sklon zlu. Istočni grijeh, kako ga teologija naziva, nije mitološka priča, nego realističan opis ljudske naravi – sklone sebičnosti, oholosti i poricanju odgovornosti.
Kada društvo odbaci transcendentni kriterij dobra, nastaje vakuum. U taj vakuum ulazi moć. A moć bez moralnog korektiva lako prelazi u nasilje.
To ne znači da su svi nevjernici nemoralni, niti da su svi vjernici moralni. Povijest jasno pokazuje da i oni koji se pozivaju na kršćanstvo mogu činiti strašna djela. No pitanje je: imaju li oni objektivni kriterij po kojem će priznati vlastitu krivnju? Ili će ga prilagoditi vlastitim interesima?
Najveća opasnost – ravnodušnost
Možda je najteži dio ove priče upravo to što ste primijetili: ništa se bitno ne mijenja. Zgražamo se, ali sustav ostaje. Ljudi koji su povezani s najmračnijim praksama ostaju simboli moći.
To stvara osjećaj očaja. Kao da je zlo preveliko, preorganizirano, preduboko ukorijenjeno.
No kršćanska nada nije optimizam da će sve biti lako riješeno. Ona je uvjerenje da istina, koliko god bila potiskivana, ima snagu razotkrivanja. Evanđelje kaže: “Ništa nije skriveno što se neće otkriti.”
Ako je zlo banalno, kako je Arendt tvrdila, onda je i dobro često tiho. Ali ono počinje u savjesti pojedinca.
Jer najveća opasnost nije da će postojati novi Epsteini ili novi totalitarni sustavi. Najveća opasnost je da ćemo se naviknuti. Da ćemo reći: “Takav je svijet.”
A upravo tu počinje moralni slom.
Istina ne može biti subjektivna do te mjere da zlo postane mišljenje. Ako prihvatimo da je sve relativno, tada ćemo jednoga dana shvatiti da smo relativizirali i vlastito dostojanstvo.
Zato ova priča nije samo o političarima, ni o dokumentima, ni o skandalima. Ona je o nama.
Ako smo, kako povijest pokazuje, sposobni za pad – tada smo po istoj logici slobode sposobni i za uzdizanje. I tu dolazimo do srži kršćanske etike: čovjek nije programirano biće. Nije osuđen na nužnost zla, niti je determiniran okolnostima. On je slobodan.
Sloboda je, u kršćanskom razumijevanju, jedan od najvećih darova koje je Bog dao čovjeku. Već u Knjizi Postanka čovjeku je dana mogućnost izbora. Bog ne stvara robote dobra. On stvara slobodna bića koja mogu reći “da”, ali i “ne”. Sveti Augustin tu slobodu vidi kao temelj dostojanstva – jer bez mogućnosti izbora ne bi bilo ni ljubavi, ni odgovornosti, ni moralne vrijednosti čina.
Sveti Toma Akvinski dodatno razrađuje tu misao: slobodna volja nije proizvoljnost, nego sposobnost da izaberemo ono što je istinski dobro. Drugim riječima, sloboda nije pravo da činimo bilo što, nego sposobnost da činimo ono što nas usmjerava prema punini života.
Upravo tu je blagoslov Božje dobrote. Bog čovjeku ne nameće dobro silom. On mu ga nudi. On poštuje ljudsku savjest do te mjere da dopušta i odbacivanje. Ta dramatična ozbiljnost slobode pokazuje koliko je čovjek u Božjim očima vrijedan.
I zato je jedina prava dilema našega života zapravo jednostavna, ali duboka: hoću li izabrati dobro ili zlo?
Ne radi se samo o velikim povijesnim sustavima, o totalitarizmima ili elitnim skandalima. Radi se o svakodnevnim odlukama: hoću li istinu prilagoditi sebi ili ću se prilagoditi istini? Hoću li opravdati vlastitu slabost ili ću je priznati? Hoću li relativizirati zlo jer mi koristi, ili ću ga odbaciti makar me to koštalo?
Kršćanska etika ne polazi od naivnog uvjerenja da je čovjek po sebi dobar. Ona polazi od realističnog pogleda – čovjek je ranjen, ali nije uništen. On može pasti, ali može i ustati. A mogućnost ustajanja dolazi upravo iz slobode koja mu je darovana.
Ta sloboda je, paradoksalno, i najveći teret i najveći blagoslov. Teret – jer odgovornost ne možemo prebaciti na sustav, ideologiju ili “duh vremena”. Blagoslov – jer nijedan sustav, nijedna ideologija, nijedna kultura relativizma ne može oduzeti čovjeku posljednju riječ u njegovoj savjesti.
I možda je to najvažnija poruka u vremenu moralne magle: nismo zarobljenici epohe. Nismo prisiljeni biti dio kolektivnog pada.
U svakom trenutku – bez obzira na dokumente, skandale, sustave ili trendove – pred nama stoji ista dilema.
Izbor dobra ili izbor zla.
I upravo u toj slobodi izbora skriva se najveći znak da je čovjek više od proizvoda okolnosti – da je pozvan na odgovornost, ali i na svetost.
Autor: CroExpress/ Ivan Novokmet Datum objave: 21.02.2026.
