Autor: Z.S./funkhauseuropa.de
Pero Pušić, rodom iz Rame u Hercegovini, najveći je dio svog života proveo u Ruhrskoj oblasti u Duisburgu. Ovaj je 68- godišnjak čitav svoj radni vijek, 40 godina proveo sa doseljenicima iz jugoistočne Europe, radeći kao socijalni radnik u dobrotvornoj udruzi . Arbeiterwohlfahrt. Priče klijenata inspirirale su ga da napiše zbirku pjesama ‘Iz stopa gastarbajterskih’.
Pero za funkhauseuropa.de kaže da je postao socijalni radnik nakon mnogo predomišljanja i isprobavanja raznih fakulteta.
‘Prvo sam bio upisao Pravo u Banja Luci, pa mi se nije svidjelo. Pa sam bio prešao u Mostar, pa mi se nije svidjelo, pa sam na koncu bio upisao Likovnu umjetnost u Sarajevu uz obećanje da će mi općina dati studentski kredit’, priča Pero. Kad ni to nije uspjelo, Pero je sa svega 26 godina, 1972. , zahvaljujući dobrom znanju njemačkog jezika uspio doći do Duisburga i to na poziciju socijalnog radnika. Uz posao je završio i fakultet u svojoj struci.
Perin ured u Duisburgu bila je omiljena adresa za doseljenike s područja bivše Jugoslavije. On je, kako kaže, bio ‘njihov čovjek’ . Peri je osim kontakta s ljudima godila i činjenica da je posao socijalnog radnika tada imao veću društvenu težinu. ‘Mi smo se osjećali kao neki mali diplomati, kao konzuli, ambasadori naše kulture. Tako su nas rado zvali odozdo, vi ste ambasadori naše države. Pa se tu čovjek malo i umisli, međutim to je tako otprilike i bilo’, prisjeća se ovaj Hercegovac.
Pero Pušić je uz svoj posao još od mladih dana pronalazio vremena za svoju strast, pisanje kratkih priča. Na razne papiriće je Pero desetljećima zapisivao priče svojih klijenata. Te priče pretočene u pjesme su na kraju postale i zbirka pjesama pod nazivom ‘Iz stopa gastarbajterskih’.
Perina njemačka priča je sada pri kraju. Nakon 40 godina rada u sprema se za povratak u Hercegovinu. Kako su i on i supruga u mirovini, vesele se ponovnom životu u domovini.
Pero se pribojava poteškoća vezanih uz povratak u rodni kraj. ‘Ja se sada ponovno moram dolje integrirati, od da ne kažem banalnih stvari jezičnih i do generacijskih jer je sve manje ljudi koje osobno poznajete. A i one koje poznajete nemate više puno zajedničkih tema. Njihove su sasvim druge naravi, i onda je veoma teško razgovarati s tim ljudima. Svaki kaže ‘Ah lako je tebi, ti imaš tamo, ti ne znaš kako je ovdje bilo i kako još može biti”, priča.
Iako je svjestan tih poteškoća, nakon godina izbivanja u Njemačkoj, Pero broji dane da se ponovno skrasi u svojoj Hercegovini.
Datum objave: 17.12.2014.
