Autor: Zoran StuparPreveo s francuskog: Branimir Grabić
Društvenim mrežama, među hrvatskom dijasporom, ovih dana kruži pismo dr. Marca Gjidare, Predsjednika Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske. Gjidara se u pismu osvrće na Hrvatski zakon o prebivalištu. Ovaj hrvatski znanstvenik poznat je po tome što je u ime ove organizacije tužio američkog pjevača Boba Dylana zbog blaćenja Hrvata.
Profesor emeritus Sveučilišta Panthéon-Assas (Paris-2) smatra kako je ovaj zakon ‘uveo znatna i nerazmjerna ograničenja slobodi kretanja i boravka priznatoj svim državljanima država članica Europske Unije.’
‘Ova ograničenja i sužavanja jedne temeljne individualne slobode posljedica su mjera oduzimanja, prisilnog vraćanja, neobnavljanja i obaveznog uništenja osobne iskaznice u nekim slučajevima, pri čemu su im još pridodane glomazne formalnosti pri policijskim ili diplomatskim i konzularnim uredima, koje nametaju predočenja dokaza, podrobnih deklaracija, opetovanih putovanja ponekad na velikim udaljenostima sa znatnim gubljenjem vremena. Lišenje osobne iskaznice posebno, može dovesti dotične osobe u nemogućnosti da vrše pojedina prava s obzirom na dokazivanje europskog državljanstva i građanstva, zbog neposjedovanja pravovaljane hrvatske osobne iskaznice. Ne govoreći o tome da je riječ o prisilama koje mogu zadirati u intimnost i privatni život dotičnih osoba.
Izdavanje i posjedovanje osobne iskaznice su u načelu vezani s priznatim državljanstvom. Ona je sredstvo za dokazivanje mjesta prebivališta kako to određuje sporni zakon, ali je isto tako i još uz to dokument koji omogućuje dokazivanje svojeg patronima i svojeg državljanstva, svaki put kada se zahtijeva dokazivanje ujedno svog identiteta (prezime, ime, osobni podaci, mjesto i datum rođenja) i svojeg državljanstva, u slučaju kretanja na hrvatskom teritoriju i u inozemstvu, bilo to u Europskoj uniji i izvan nje’, piše Gjidara.
‘Hrvatska ne može donositi zakone ne razlikujući članice i nečlanice EU’
Hrvatski znanstvenik pojašnjava da Hrvatska kao članica EU ne može donositi zakone ne razlikujući zemlje Europske unije od drugih zemalja, nečlanica.
‘Otkad je Hrvatska postala država članica Europske Unije, nije joj više moguće donositi zakone u općim pojmovima glede ‘inozemstva’ i ‘stranih zemalja’ bez razlike. Hrvatski zakonodavac je odsada dužan razlikovati jeli riječ o kretanju i boravku vlastitih državljana unutar Europske Unije, na njezinom području i području njezinih država članica s jedne strane, i s druge strane na području stranih zemalja nečlanica Unije. Jer je Hrvatska odsad vezana svojim europskim obvezama i posebno u predmetu slobode kretanja i boravka u Europi sa svim onim što ova povlastica sadržava, posebno u korist svojih državljana kao takvih i u svojstvu europskih građana.’
Ovaj zakon, smatra Gjidara. nije suglasan s propisima koji su u samim temeljima Europske Unije i obvezama koje vežu države članice.
‘Činjenica je da je uveo teške zapreke na izlasku i povratku, kao i slobodnom kretanju hrvatskih državljana željnih kretati se usred Unije. Krši, kako u slovu tako i u smislu, odredbe sadržane u člancima 21 i 26 Ugovora o Funkcioniranju Europske Unije, kao što i Direktivu br.2004/38 od 29 travnja 2004 g. Parlamenta i Vijeća, glede prava građana Unije i članova njihovih obitelji da se slobodno kreću i borave na području država članica’, piše Gjidara.
Pojašnjava kako je Pravosudni Sud Europske unije ‘jasno povukao zaključke statuta europskog državljanina koji je postao ‘temeljni statut državljana država članica’. Ovi moraju potpuno uživati slobodu kretanja, koja uključuje ‘podnošenje jedne putovnice ili nacionalne osobne iskaznice u tijeku valjanosti’.
‘Oduzeti osobnu iskaznicu znači zabraniti izlazak iz zemlje ili udaljavanje od zemlje’
Sloboda kretanja je ‘temeljno i osobno pravo’ pa jedno nacionalno zakonodavstvo, uključujući i onog države podrijetla, ne može lišiti jednog građanina Unije ‘djelatnog uživanja suštine prava ili sputavati vršenje njegovog prava da se slobodno kreće i boravi na području država članica, kaže Gjidara.
‘Neosporno je da bi omogućila svojim državljanima slobodno kretanje i boravak na području Unije, svaka država članica je dužna izdati im jednu osobnu iskaznicu u tijeku valjanosti, kako bi se mogli kretati i nastaniti bilo gdje u Europi, da nebi bili svrstani u kategoriju ‘bez legitimacija’ ili ‘neregularnih’ kandidata za boravak. Oduzeti im i uništiti njihovu osobnu iskaznicu, znači zabraniti im izlazak iz zemlje kao što i povratak u zemlji, onemogućujući im da vrše jedno temeljno i osobno pravo koji im priznaju europski ugovori i propisi. Ovo je u jednom slučaju ravno mjeri zabrane izlaska, i u drugom slučaju mjeri prisilnog udaljavanja, stavivši ih jednostavno u nemogućnosti da putuju čim su lišeni svoje osobne iskaznice, budući da ova mora biti vraćena policijskim službama prije svakog odlaska i uništena od tih istih služba. Po svojoj općoj i sistematskoj naravi i po učincima koje iz nje proizlaze, takva mjera očito pokazuje jedan samovoljan, diskriminatorski i nerazmjeran karakter, prekršivši europske propise koji dozvoljavaju ograničenja ili sužavanja slobode kretanja i boravka samo u strogo ograničenim okolnostima i slučajevima zbog razloga javnog reda, javne sigurnosti ili javnog zdravlja, koji inače moraju biti osobno saopćeni svakoj dotičnoj osobi i to pismeno’, piše.
‘Ovaj zakon je pseudo-pravna montaža’
Gjidara zaključuje da ‘ovaj zakon nosi biljeg stigmatizirajućih političkih okolnosti u kojima je bio izglasan, okarakteriziran stavom javnog odbijanja iseljenih hrvatskih državljana, kojima je posebno uskraćeno svako olakšanje modaliteta glasanja na zastupničkim i predsjedničkim izborima, i čija su izborna prava hotimice sputavana, čije je sudjelovanje u javnom životu otežano i čije je zastupanje u Parlamentu bilo neobično smanjeno s obzirom na njihovu brojnost i na njihovu ulogu u razvoju zemlje. Ustraje jedan osjećaj jasno izraženog nepovjerenja prema sklonostima i politička mnijenja pripisivana hrvatskim državljanima živeći izvan Hrvatske, i može biti samo pojačan s izglasanjem tog zakona o prebivalištu.
Ovaj može biti analiziran kao pseudo-pravna montaža ciljajući na odvajanje ove kategorije građana od hrvatskog nacionalnog korpusa. Učinci ovog zakona vode do općenite mjere stvarnog udaljavanja mnoštva državljana prema kojima se krije jedna neiskrena volja za raskid, u potpunoj kontradikciji s europskim propisima koji nasuprot tome težu za održavanje i razvijanje društvene kohezije i za poticanje najvažnijeg mogućeg sudjelovanja građana u političkom životu. Svaka mjera koja zamršuje i otežava sudjelovanje i doprinos ove kategorije državljana nacionalnoj političkoj raspravi je teško diskriminatorska i na uštrb samih temelja demokracije.
Svaka zapreka (oduzimanjem ili lišenjem osobne iskaznice) slobodi kretanja i boravka, posebno ovih državljana živeći sad u inozemstvu i sad u zemlji podrijetla i čiji su oni državljani, koji prebivaju ponekad isto toliko tu i tamo, čini stvarno diskriminatorsku, prerušenu mjeru udaljavanja i zapreku na povratak. Ovo nije ni suglasno ni u skladu sa slovom, smislom, ciljem i predmetom europskog prava, ustanovivši ovu slobodu kao temeljnim načelom i osobnim pravom priznat građanima Unije. Ovo odaje jednu volju za distanciranje, raskid i isključenje općenitog domašaja, ciljajući ucijelo i kolektivno hrvatske državljane koji se slobodno kreću i borave na području Unije.
‘Boravak izvan zemlje bi trebao biti jednak odreknuću nacionalne pripadnosti?!’
Autori ovog zakona ponašaju se kao da bi produljeni boravak izvan zemlje podrijetla trebao biti ravan jednom odreknuću nacionalne pripadnosti ili gubitku državljanstva, lišenjem prava na dobivanje, posjedovanje i obnavljanje osobne iskaznice, dokument koji dokazuje državljanstvo svog vlasnika. Po uvjetima ovog hrvatskog zakona, osobna iskaznica bi trebala biti oduzeta ili odbijena državljanima koji se kreću više ili manje često ili borave više ili manje dugo izvan njihove zemlje podrijetla, s kojom međutim žele ostati u vezi i prema kojoj su privrženi obiteljskim vezama, voljom za sudjelovanje u zajedničkom životu, sama potvrđena posjedovanjem jedne stalne i trajne rezidencije u toj istoj zemlji.
Lišivši određene državljane i posebno one koji borave već više ili manje odavno (ili tijekom tog vremena) negdje u Europi i uopće izvan Hrvatske, sporan zakon lišava ove državljane prava vezana ne samo s njihovom nacionalnom pripadnošću nego još i s njihovim statusom europskog građanina (pridodan prijašnjem i s kojim je pridružen bez da ga zamjenjuje). Međutim, lišeni valjane osobne iskaznice, ovi državljani nisu više u mogućnosti da dokazuju njihovo hrvatsko državljanstvo, kako u zemlji primateljici (ili zemlji boravka) tako i u samoj Hrvatskoj, isto tako su i sprečavani slobodno se kretati i putovati. Posebno, lišiti državljane njihove osobne iskaznice znači zabraniti im dokazivanje njihovog državljanstva i dakle sudjelovanje na izborima i u političkom životu, u pomanjkanju mogućnosti upisivanja na izborne liste i sudjelovanja u hrvatskim nacionalnim izborima, ili prava za biti glasač i birljiv na europskim izborima i na lokalnim izborima u zemlji primateljici.
Cijela jedna skupina državljana je tako diskriminirana, lišena svojih političkih prava uopće, isključena iz političkog i društvenog života zemlje.
Nijedan zakoniti razlog, bilo političkog značaja (po Preambuli europske direktive), bilo gospodarskog značaja (po članku 27 paragrafa 1 in fine europske direktive) nebi mogao opravdati nejednakost postupka i diskriminaciju s obzirom na izdavanje ili obnavljanje osobnih iskaznica državljana, posebno u slučaju kada imaju jednu stalnu, trajnu, prijavljenu i registriranu rezidenciju na njihovo ime u Hrvatskoj. Svaka zakonodavna ili administrativna odredba koja nametne njihovo brisanje iz registra rezidenata, razlikovani postupak obvezujući dotične na predočenje dokaznih dokumenata za njihova kretanja, na udovoljenju policijskih formalnosti ili na ispunjenju podrobnih deklaracija, u suprotnosti je s njihovim temeljnim pravima i čini prekršaj europskih propisa koji su temelj Unije i koji proglašuju slobodu kretanja i boravka’, zaključuje Gjidara.
O hrvatskom znanstveniku
Marc Gjidara, francuski pravnik hrvatskog podrijetla (Méricourt kraj Arrasa, 13. V. 1939). Doktorirao 1970. na sveučilištu Panthéon-Assas (Paris II), gdje radi od 1967; od 1990. redoviti profesor javnog prava na Sveučilištu u Orléansu, a od 1995. na Sveučilištu Paris II (dekan odjela u Melunu); od 2007. profesor emeritus. Pokrenuo osnivanje poslijediplomskoga studija Sveučilišta Paris II i Sveučilišta u Zagrebu ‘Europski studiji’ u Zagrebu (2000). Objavio više knjiga i članaka iz područja javnog prava. Proučavao pravne i polit. sustave zemalja istočne Europe, posebno država bivše Jugoslavije. Zajedno s M. D. Grmekom i N. Šimcem objavio knjigu Etničko čišćenje: povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji (Le Nettoyage ethnique: documents historiques sur une idéologie serbe, 1993), u kojoj se etničko čišćenje pokazuje kao metoda srpskog ekspanzionizma.
Datum objave: 06.01.2015.
