Autor: Dinko Dedić
Kad sam se pojavio u emigraciji 1972., prvo sam potražio gdje se okupljaju moji sunarodnjaci i pronašao Hrvatski dom, Hrvatski klub, hrvatsku crkvu i tako sam jednom boravio u jednom hrvatskom klubu gdje se povodom neke svečanosti okupilo par stotina Hrvata. U mojoj ekstrovertnoj rječitosti upuštao sam se u diskusije i razgovore sa svima, kad mi je pristupio jedan Hercegovac, upro prst u mene i rekao: ‘Ja tebi ne virujem!’
Razmišljao sam zašto netko nebi ‘virovao’ specifično meni, a o meni ne zna baš ništa osim možda odakle sam, jer je u emigraciji prvo pitanje nekome koga ne poznaš bilo: ‘Okle si?’
Pristupio mi jedan Hrvat iz Dalmatinske zagore i upitao me da li vidim nešto po čemu sam ja drugačiji od svih ostalih u toj velikoj prostoriji. Baš ništa mi nije padalo na pamet, kad mi je rekao: ‘U cijeloj ovoj prostoriji ti si jedini Hrvat koji dolazi iz nekog kraja sjeverno od Save.’
Aktivnu hrvatsku političku emigraciju sačinjavali su Hercegovci, Imoćani, Ličani, Bosanci, mahom s područja Duvna i Livna i vrlo, vrlo malo nas koje su zvali prašinari.
Podjele po pokrajinama bile su toliko izražene da jednostavno nije bilo dovoljno biti Hrvat. Klubovi i društva, pa čak i nogometni klubovi bili su pokrajinski. Klubovi su se zvali ‘Bosna’, ‘Ganga’, ‘Dalmatinac’, ‘Istra’, ‘Međimurje’ itd. Kasnije sam sa skupinom, uglavnom pripadnika mlađe generacije, puno radio na razbijanju tog partikularizma, a znade se kome je pogodovalo da budemo sve: Dalmatinci, Slavonci i Zagorci, samo ne Hrvati. Nijemci su bili Nijemci a ne Bavarci ili Prusi, Srbi su bili prvenstveno i isključivo Srbi, a ne Šumadinci ili Bosanci, a među nama se nije ‘virovalo’ onima koji su bili iz nekog drugog kraja Hrvatske.
Datum objave: 06.01.2015.
