‘I za ‘pranje stražnjica starim babama’ trebate njemački jezik’

Autor: CroExpress

Ružica Lukačević u Münchenu živi već 13 godina. Kao glavna sestra radi u jednom domu za umirovljenike. Obratila nam se pismom u kojem izražava razočaranje stavom i ponašanjem pojedinih iseljenika iz Hrvatske i BiH s kojima je imala prilike raditi. Njena razmišljanja prenosimo u cijelosti.

‘Godine 2002. iz privatnih razloga sam odlučila, zajedno s tadašnjim dečkom, otići za Njemačku. Tada sam već imala jedno dijete od pet godina (meni je bilo 25) i 5 godina radnog iskustva u Županijskoj bolnici u Orašju. Imala sam posao, dečko također. Bez nekog velikog razmišljanja kako ćemo uspjeti bez znanja njemačkog jezika, bez obitelji ili neke podrške u Münchenu, ipak smo učinili taj korak.

Zašto ovo pišem? Zato što me jako rastuže komentari i očekivanja, kao i ponašanje ljudi koji u zadnje vrijeme dolaze u velikom broju, kako iz Hrvatske, tako i iz Bosne. Ljudi o kojima ja, kao glavna sestra, jednim dijelom odlučujem o njihovom daljnjem ostajanju u Domu za umirovljenike u kojem radim. Tužni su stavovi ljudi koji govore ‘taj posao može raditi svatko’, prati stražnjicu ‘starim babama’, ‘za to vam nije potrebno znanje njemačkog jezika…’

Dragi moji, koji radite u ovoj našoj struci (medicinske sestre-tehničari, ili što je moderno u zadnje vrijeme, polaznici tečajeva za bolničare od par mjeseci), molim vas razmislite o svojim stavovima i izjavama. Te takozvane ‘stare babe’ su jadna, bolesna i nemoćna stvorenja koja zaslužuju dostojanstveno provesti svoje posljednje dane života (zato što su sami sebi financijiski to osigurali ili se država pobrinula za to).

Njima su itekako potrebni ljudi koji razumiju njihov jezik jer kod bolesti koje u njihovoj životnoj dobi nastupe je jako bitno puno razgovarati (ali ne međusobno na hrvatskom, srpskom, bosanskom…). Njima treba veliko srce, ljubav, strpljenje kao kod male djece, a ne samo netko tko će im, kako neki to govore, oprati stražnjicu.

I ono najvažnije, ONI nisu nimalo krivi što ste vi svi morali napustiti svoje države. Nemojte svoja nezadovoljstva i frustracije iskaljivati na njima! Ako vas ništa drugo (iako ste izabrali ta socijalna zanimanja) ne može natjerati da imate drugačije stavove i priče o poslu u ‘staračkim’ domovima u Njemačkoj, neka vam uvijek bude jedno na umu – upravo te ‘stare babe’, kako ih vi zovete, su vam omogućile bolje financijsko zadovoljstvo.

Ono drugo zadovoljstvo ćete teško u životu moći naći sve dok se prema starim ljudima odnosite tako. Svi oni koji nisu takvi, a ima ih hvala Bogu puno, neka kroz ovu moju priču iz iseljeništva budu još ponosniji na sebe – što njeguju, slušaju, pričaju, tješe stare ljude. Što ih uče ponovno da jedu, piju, što kuhaju s njima, plaču i drže ih za ruku kad umiru…

Nakon 12 godina rada u istom Domu za umirovljenike, mogu reci da s ponosom radim to što radim – a one priče da to može svatko – može, dragi moji, ali pitanje je kako.

Lijepi pozdravi iz Münchena.’

Datum objave: 05.02.2015.