Autor: Damir Šarac/Slobodna Dalmacija
VAZDA SE iz Imotske krajine iseljavalo, ali vazda se i vraćalo. Vremena su se promijenila i sve se manje vraća, a odlazi(lo) se, sada s vremenskim odmakom vidljivo, u nekoliko valova. Počev od Austro-Ugarske, kad su prvi galantari krenuli po Europama, pa u Kraljevini, kad su đendari stiskali, a nastavilo u Titinoj Jugoslaviji kroz šezdesete i sedamdesete godine, kad se državi na stranoj infuziji odgovaralo riješiti viška radne snage.
Govorili su Imoćani: kad dobijemo svoju državu, nikad je više nećemo napuštat! Pa su krenuli u rat i shvatili da su se prevarili – u drugoj polovici devedesetih opet su krenuli za poslom na Zapad, potom je došlo do kratkotrajne stagnacije u iseljavanju, da bi novi val počeo odnositi Imoćane u velikoj krizi. Neslužbeni podaci navode da je u zadnje dvije godine domaju napustilo dvije tisuće mahom mlađih stanovnika imotskog kraja! Što je najžalosnije, ne odlaze samo muškarci kao nekad, nego čitave obitelji.
I ne vraćaju se svi kao nekad, za Božić, Uskrs i Veliku Gospu pomalo gradeći kuće da bi se nakon desetak godina vratili zastalno i doma pokrenuli posao. Sada odlaze da se ne vrate.
– A čujte, našim ljudima je otić u Njemačku bilo ka doma doć. Moj did Stipan obiša je korpon cilu Evropu dok je kuću izgradio i zna je da će se vratit. A moj ćaća Ivan Augustin cili svoj radni vik proveo je u Minhenu. U početku se bavio građevinom ko i svi, a poslije je radio u trgovačkoj firmi jer je zna jezike. Mater je ostala doma s petero dice, a kako su se svi razbižali ja san osta doma, iako san često dolazio u Minhen i uvik sam se osjećao ka doma – počinje priču o prvoj i drugoj iseljeničkoj generaciji Augustin Kujundžić Ago (60), glazbenik iz Grubina.
Ostatak članka pročitajte OVDJE.
Datum objave: 29.03.2015.
