Autor: CroExpress
Batir Gusani, 26-godišnji Rom iz Hrvatske napisao nam je pismo o svom odlasku u Njemačku. Batir, koji naglašava kako je završio samo osnovnu školu, poručuje kako svi mogu uspjeti.
‘Zovem se Batir Gusani , imam 26 godina. Završio sam osnovnu školu u mjestu Jelisavac nedaleko od Našica te nakon osnovne nisam krenuo u srednju već s roditeljima raditi na tržnicama i štandovima. Kao dosta mladih, tako sam i ja završio na Zavodu za zapošljavanje. Kao pripadniku romske nacionalne manjine bilo mi je još i teže pronaći posao u Hrvatskoj.
Tijekom 2008. godine posao na štandovima i tržnicama je počeo naglo padati, novaca je bilo sve manje. 2010. godine preselili smo u Slavonski Brod. Ali kriza je i dalje radila svoje; mislili smo veći grad, veća mogućnost, ali ništa od toga.
Ulaskom Hrvatske u EU počeo sam se nadati poslu u željenom utočištu – Njemačkoj, i to zbog jezika. Naime, tri godine, od 1999. do 20002. smo živjeli u Švicarskoj. Moj otac je tad imao posao i vizu za rad, ali se vratio u Hrvatsku zbog nostalgije. Kako sam poznavao jezik, bio je to plus za mene i braću. Slao sam zamolbe i CV na njemačkom jeziku, ali odgovori su slabo stizali. Tek kad sam poslao pismo u ZAV-Bonn dobio sam obrasce koje sam ispunio i moju zamolbu poslali su u tri McDonald’sa. Sutradan me zvao poslodavac i pitao mogu li doći odmah raditi. Dogovorili smo da dođem nakon praznika, a posao je dobio i moj brat.
U siječnju 2014. na moj rođendan brat i ja smo krenuli u Pocking kod Passaua. Bili smo dobro dočekani i primljeni, smještaj je bio jako dobar. Radio sam samo tri mjeseca jer mi se poslodavac nije svidio. Vratio sam se u Slavonski Brod svojoj rodbini, ženi i djeci, koji su mi jako nedostajali. Nakon mjesec dana ponovo sam pronašao posao preko ZAV-Bonn u pokrajini Hessen. Zvao me menadžer McDonald’sa u Kircheimu. Kako sam imao samo 30 eura, spojio me s jednim gospodinom koji mi je puno pomogao i kojem sam jako zahvalan. Platio mi je put, a dogovorili smo da ću mu na plaći sve vratiti.
Stigli smo u Njemačku, u McDonald’su me dočekao poslovođa Enrico. Tada sam upoznao i Zorku Rupčić (iz naše nedavno objavljene priče). Kažem u sebi, hvala Bogu da ima naših. Polako sam upoznao još nekoliko ljudi na poslu. Kao i svi, radio sam sve, od kase, drive-ina, pečenja, čišćenja…
Nijemci kad mogu nekog maltretirati, oni to i naprave jer si ispod njih. Ja sam poznavao jezik, došao spreman. Nakon mjesec dana sam iznajmio kuću u Kircheimu. Nije baš bila najbolje sređena, ali za prvu ruku je ok. Moj brat je došao s obitelji – ocem, majkom, sestrom, stricom… Sad je sve u redu.
Hvala Bogu, od kofera i 30 eura do danas novog auta i stana 5 kilometara udaljenog od Kircheima. Svi mogu uspjeti u Njemačkoj. Samo se nadajte i sve će doći.’
Datum objave: 25.04.2015.
