Autor: CroExpress
‘Poštovani, ovim Vam putem u prilogu dostavljam pismo koje sam, uslijed beznađa koje zahvaća sve veći broj mladih u Republici Hrvatskoj, poslala u ured naše gospođe Predsjednice’, piše nam čitateljica našeg portala, koja je željela ostati anonimna. Tekst pisma prenosimo u cijelosti.
Ovim Vam se putem obraćam, ne iz ljutnje, nego iz razočarenja. Završila sam fakultet i počela sa ‘stručnim usavršavanjem bez mogućnosti zapošljavanja’. Ipak, čim to završim, namjeravam napustiti ovu državu. Nisam jedina, ima nas puno koji to planiramo, ali dat’ ću Vam odgovor na stalno postavljano pitanje kad su odlasci mladih u pitanju: ‘Zašto?’.
Moj je otac hrvatski branitelj. Nije u mirovini jer je nakon završetka rata osjećao da može još raditi. Mislio je da svi oni užasi koje je prošao i o kojima ne voli govoriti nisu ostavili traga na njemu. Sada ga muče depresija, anksioznost i nagle promjene raspoloženja. Unatoč teškom fizičkom i psihičkom stanju u kojem se nalazi, svakodnevno odlazi na posao. Odlazi pedeset, stotinu kilometara daleko od kuće s dvadeset kuna u novčaniku, pola kruha i jednom paštetom. I što dobije za to?
Jedva tisuću kuna nakon što nam se oduzme kredit, s kojima naša peteročlana obitelj mora preživjeti cijeli mjesec i platiti režije. Ne znate kako je slušati ga kako plače noću pitajući se naglas da li je to ono zbog čega je bio spreman dati život prije dvadeset i četiri godine.
Braća su nezaposlena. Obojica su završili škole, ali ih nitko neće primiti jer nemaju radnog iskustva. Stariji je mjesec dana vozio dostavu za jednu tvrtku i nisu mu ništa platili, niti su ga, usprkos obećanjima, prijavili. Mlađi je radio u auto-servisu mjesec dana. Svi smo bili sretni kad je dobio posao. Pomislili smo da će se sada lakše disati. Ipak, prevarili smo se. Kad se nakon mjesec dana svakodnevnih dolazaka usudio pitati za plaću i prijavu, zahvalili su mu i rekli da više ne mora dolaziti.
I onda se vi svi pitate zašto mladi odlaze. Vaša djeca sigurno ne dođu u trgovinu, izašavši malo potom praznih ruku. Ne krpate im gaće i čarape, nadajući se da ćete od sljedeće plaće moći kupiti jednu potkošulju koju čuvate u ormaru u slučaju odlaska u bolnicu. Niste nikada dan za danom jeli kruha i masti ili kruha i margarina. Niste imali Božić bez božićnog drvca i darova ili Uskrs bez šunke.
Sigurno niste.
Ne kažem, ima ljudi u još težem položaju. Poštenih ljudi koji su došli do ruba ponora i jedan pomak prijeti padom u provaliju očaja i beznađa. Obitelji koja imaju teško bolesnu djecu i nemaju za lijekove. Obitelji koje su dovedene do deložacije. Gladne djece…
Ja to više ne mogu podnijeti.
Učili su me da volim ovu zemlju za koju su toliki dali život i zdravlje. Učili su me da ju volim više od svega, ali bojim se da to više nije moguće.
Ne želim da moja djeca jednoga dana budu gladna ili željna nečega. Radije ću u drugoj državi prati posuđe za minimalac i živjeti u pravom smislu te riječi, nego ovdje sjediti kod kuće, slušajući obećanja kojih smo se svi već naslušali.
A jednom, kad ova država ostane bez mladih, možda ćete shvatiti da ste svi vi bili odgovorni za nas. Pomislit ćete da ste nas trebali bolje čuvati.
Samo što se nitko od nas neće željeti vratiti…
Za kraj vas sve lijepo pozdravljam.
Nadam se da ćemo svi uskoro pronaći svoju sreću. (Obična djevojka)
Datum objave: 26.04.2015.
