ISPOVIJEST: ‘Dugovi se gomilaju, bračni odnosi pogoršavaju, jer posla nema’

Autor: CroExpress
Kako izgleda traženje posla u Hrvatskoj? Od neodgovaranja na molbe, preko prepotentog direktorčića koji joj je rekao da bi je zaposlio ‘jer mu je zgodna’, do iskrenog osvrta na to kako nezaposlenost utječe na njen privatni život, naša čitateljica, koja je željela ostati anonimna, napisala je svoje iskustvo u kojem će se mnogi Hrvati prepoznati. 
‘Prilagodi životopis, zamolbu, popuni obrasce. I tako svaku večer…’
‘Čekam večer da stavim spavati svoju curicu. Zatvaram vrata. Gasim svjetla. I onda sjednem za laptop i opet sve ispočetka. Kao svaku večer. Tražim posao. Prije sam to radila puna volje i euforično. Sada to radim samo da što prije nađem posao. Bilo koji. Nekada čak moram samu sebe natjerati na to. Svaki puta prilagoditi životopis, prilagoditi zamolbu, ako negdje i treba popuniti online sve obrasce, rubrike i stupce, uploadati dokumente… Vjerujem da je ovo svakodnevica svakog nezaposlenog Hrvata koji traži posao. Za potrebe ovog članka, za koji ne bih voljela da ispadnu moji osobni memoari, izdvojila sam neku skraćenu verziju dnevnika jedne nezaposlene žene u Republici Hrvatskoj.

Naime, imam radnog iskustva. U radnoj knjižici. Imam i iskustva u poslovima preko studentskog servisa. Imam i ‘titulu’ baccalaurea ekonomije, a sve sam ispite dala i za petu godinu, ali moje diplomiranje čeka neke bolje dane. Mislila sam da ako još ne diplomiram imam veće šanse za naći posao. Možda se ukaže prilika za ‘stalno’ zaposlenje, a možda nešto i nađem preko sc-a. Baš naivno.

Tražim posao već zadnjih 6-7 mjeseci bez prestanka. Neki bi rekli da to čak nije ni puno. Meni je previše. Ostali smo samo na suprugovoj plaći. Minimalnoj. U jednom trenutku osjetiš da si dotaknuo dno. Ali već u drugom vidiš da to još nije to. Zašto bi i bilo? Jer vidiš da postoji još nešto niže od dna.

‘Da imam otvorenu mapu s oglasima na koje nikad nisam dobila odgovor…’

Mislim da kao i svi koji traže poslove imam pretrpan ‘folder’ ‘Prijave za posao’ i ‘Odbijenice za posao’ u poštanskom sandučiću. A da imam otvorenu mapu sa oglasima za posao na koje nikada nisam dobila nikakav odgovor, e ta bi bila pretrpana. Nikada me nisu spriječili u tome da se prijavim ni poslovi u kojima su se životopis i zamolba morali poslati poštom. Joj, kada se samo sjetim koliko sam novaca ‘bacila u vjetar’ svakodnevno šaljući poštu preporučeno, žurno i sl. Povratnu informaciju nisam nikada dobila. Barem iz kulture, ako ničeg drugog.

Prije sam čak bila previše ambiciozna pa sam se javljala na većinu oglasa za posao u kojem se stvarno vidim. Sada se javljam za bilo što. Samopouzdanje pada, dugovi se gomilaju, računi za režije stoje, odnosi u braku se pogoršavaju jer je bilo kakva sitnica dovoljna da aktivira ono što čuči u nama – nezadovoljstvo. Čak sam se i pitala da li mi je sa životopisom sve u redu. Probala sam u svim formama, sa zamolbama: kratkim, dugim, uljepšanim, solidnim, sa slikom, bez slike… Možda to nije ni problem. Nekakve praktične savjete na internetu na temu ‘Kako naći posao’ možete zaboraviti. Nije to ništa što već ne znamo. Kada mi se u 2 sata ujutro na prijavi na natječaj, na portalu za traženje posla, pojavi pitanje ‘Zašto se prijavljujete na ovu poziciju’ mislim da bi svatko od nas najradije napisao: radi love! Da je imamo, ne bi ni radili. Ali naravno, raditi nam svima predstavlja veliko zadovoljstvo. A za pitanja tipa ‘Zašto baš vi; Vaše mane; vrline; i sl.’odgovore već znam na pamet. I na hrvatskom i na engleskom. 
Prije sam se jednostavno odupirala činjenici da za većinu poslova u Hrvatskoj trebaš imati vezu. Sada samo još više vjerujem u to. Na oglase za koje se javim, a da udovoljavam sve uvjete, uredno dobivam odbijenice. Naravno, ako uopće budem obaviještena. Većinu testiranja odradim kako treba, razgovore za posao (mislim) da obavim super, ali pomaka nema. Nikakvog. Sve ostane samo na tome.

Jednom prilikom sam se prijavila za posao u jednom poduzeću gdje se igrom slučaja pogodilo da jedan poznanik poznaje osobu koja radi u ljudskim resursima. Najviše što sam uspjela saznati je da će me sigurno pozvati na razgovor, ali već imaju kandidata koji udovoljava sve uvjete natječaja. I kako da se ponašaš normalno, prpošno i motivirano na takvom razgovoru?! To je samo jedan od slučaja… Na jednom razgovoru bilo mi je rečeno da su neki kandidati došli preporukom pa se oni više razmatraju. Uljepšano, došli su preko veze. I to mi se skoro otvoreno kaže.
Također, dobila sam informaciju od jedne poznanice, koja je radila kao asistent u kadrovskoj u jednom malom poduzeću, kako se to radilo. Dobile su životopis. I ajmooooo: ‘ova ne zadovoljava, ova zvuči preambiciozno, ova bi mogla biti konkurencija nama, ova je prekvalificirana, ova nije dorasla…’ Nije tako svugdje, znam, ali baš me to malo poljuljalo.

Niz psiholoških testova za prodavačicu

Za prodavačicu u jednom dućanu morala sam proći niz psiholoških testiranja (testove inteligencije), pa testiranje znanja na računalu, engleski jezik… Da li sam to dobro obavila? Ne znam. Nitko mi nije ništa javio. Već 2 mjeseca. A na to isto testiranje izdvojila sam 2 sata. A do tamo i natrag još sat vremena. Tri sata izdvojeno da bih možda dobila posao prodavačice. U butiku koji prodaje ekskluzivnu robu još ekskluzivnijoj klijenteli, vodila sam razgovor sa jednom, rekla bih još mlađom djevojkom od mene. Plaća je fiksna (u današnje vrijeme ta je plaća stvarno prihvatljiva), radno vrijeme je dobro, traže zamjenu za kolegicu koja ide na porodiljni dopust. S obzirom da nema baš previše posla (max 10 kupaca dnevno), traže osobu koja bi se dobro uklopila u njihov tim (po 2-3 su u smjeni). Naravno, i prodaja je bitna, ali vrlo je važno da se djelatnice međusobno slažu. Rečeno mi je ‘u povjerenju’ kako djevojka koja je jučer bila na razgovoru, iako ima iskustva, djeluje dosta energično, pa smatra kako se ona ne bi dobro uklopila u ovakav tip dućana. Zašto? Ja nemam pojma. Moj dojam je da one sebi zapravo traže društvo. A da dođete na razgovor s direktorom (koji ne dolazi tako često u Hrvatsku) morate se prvo svidjeti njima, a one odabrane će imati priliku upoznati direktora.

Također, bila sam na razgovoru za posao u računovodstvu (inače imam 2,5 godine radnog staža iz tog područja) i rješavali smo test. Test koji je bio još gori nego u srednjoj školi iz knjigovodstva gdje smo smjeli imati kontni plan. Jer kontni plan (mislim) nitko ne zna na pamet. Ovdje sam ga morala znati na pamet. A nisam. Dok je većina konkurencije guglala na mobitelu odgovore (nije nas nije pazio), ja sam svoj mobitel ostavila kod supruga u autu. Koji peh! Nakon testa sam išla na razgovor sa mladim i vrlo prepotentnim direktorom. Rekao mi je da šteta što nisam dobro riješila test jer sam mu jako zgodna. U tom sam se trenutku osjećala kao g****.

Jednom sam bila na razgovoru za posao na koji sam se prijavila jer je izgledao prilično jednostavno koncipiran oglas: tražila se SSS, znanje na računalu i osnovno poznavanje engleskog jezika. Tada sam životopis svela samo na SSS. Razgovor je bio sa direktoricom prodaje. Rekla mi je kako ona zapravo traži zamjenu za sebe. Bilo mi je neugodno što sam uopće tamo. Svakodnevan kontakt sa dobavljačima na engleskom, za nekog kao mene koja engleski ne pričam svaki dan, bio je kriterij. Kriterij koji se nije naveo u oglasu. Rekla je kako inače ima ispite za testiranje engleskog, ali da se danas nije baš pripremila, pa je na polici iskopala najdeblju i najstručniju knjižurinu na engleskom i dala mi da prevodim. Tada sam znala da me sigurno neće zvati, iako smatram da sam se čak vrlo dobro snašla.

‘Vani bi imali dobre šanse za naći dobar posao’

Suprug ima poprilično dobro zanimanje i dosta godina iskustva, ali zarađuje minimalno. Mislim kako bismo vani imali dobre šanse za naći dobar, a on, bolje plaćen posao. Ali kako da si čovjek priušti učenje stranog jezika kada nema novaca? To će ipak ostati za neke bolje dane.

Upis djeteta u državni vrtić također može ostati samo san. Prijave se predaju ‘sada’. Našim trenutnim stanjem /ja kao nezaposlena/ nemamo šanse. Trenutnim financijama ne možemo si priuštiti privatni ni na pola radnog vremena. Barem da prođemo prilagodbu. Neke razgovore za posao sam morala i odbiti jer nisam imala kome ostaviti dijete. Stalno sam si razmišljala kako ću, ukoliko brzo dobijem posao, tako brzo naći vrtić, i odmah ga platiti. Ali sada vidim da je to najmanji problem. Problem je naći posao.

Nekako sam mislila da će sve biti lakše. Netko bi rekao da poslova ima, oglasa koliko hoćeš, možda bi i ja tak prije razmišljala, ali sada i sama vidim da nije baš tako. Poslodavci mogu birati. Mogu napisati koje god kriterije žele. Ima puno nezaposlenih. I konkurencija je jaka. Nekada sama sebe izgrdim kada pomislim da bi mi možda bilo lakše da sam sama, bez djeteta, da kupim kartu, spremim kofere i odem u nepoznato. Uz dijete nam je to sve teže. Mali prihodi i veliki strah. Sada vidim i znam zašto ima toliko prevarenih, nasamarenih. Zato što su ljudi očajni. Spremni su (gotovo) na sve! A i ovaj naš svijet se mijenja. Postaje neko izopačeno mjesto. Brat bratu je zavidan na uspjehu, samo materijalno postaje bitno. Nekada sam mislila da se stvari uvijek (ne)događaju s razlogom, pomislim da mi –taj i taj- posao nije bio suđen. Ali mislim da se samo tješim. Nezaposleni, izgleda li ovako i vaša svakodnevnica? Vjerujem da da. Ali ne odustajemo, zar ne?

Jednostavno bih voljela da pročitate i ovo. Pročitah to već nekoliko puta ovih dana, i svaki put sam zapanjena sa tekstom, koji je tako istinit, i čovjekom koji je to napisao:

‘Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje 12 sati. Gdje je zdravstveno besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikada ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji nikada nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju ludima, a lude sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje se živi od budućnosti jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svatko svakom smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako se što više nazaduje. Gdje normalni nisu potrebni, i zapošljavaju se podobni a ne sposobni.
Ima na Balkanu jedna zemlja u kojoj poštenjem, iskrenošću i marljivošću nikad nećeš stići do željenog cilja…’

P.S. Vjerujem da će biti i dobrih i loših komentara, ali eto, nekako se osjećam bolje kada sam ovo podijelila jer mi je lakše ovako napismeno uvidjeti da nigdje ne griješim i da radim sve što je u mojoj moći. :)’

Datum objave: 02.05.2015.