Autor: CroExpress
Sjećanja Đurđice Poldrugač Šoštarić, u obliku dnevnika zapisana u knjizi ‘Hrvati u Argentini’ autorice Carmen Vrljicak Verlichak, spomen su na jednu od mnogobrojnih teških ljudskih sudbina koje su se odvile tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Feljton, koji prikazuje burno razdoblje u njenom životu, će na našem portalu ususret obilježavanju Bleiburškog pokolja izlaziti u sedam nastavaka, do 14. svibnja. Danas donosimo šesti dio, a ako ste propustili prvih pet, pročitajte ih.
1. dio – Spremali smo se za napad na Zagreb
2. dio – Rekla sam majci da ću se vratiti; nikad je više nisam vidjela3. dio – Najstrašnija noć mog života – umro je Bene
4. dio – ‘Završio rat, pada Zagreb, pada pola Europe’
5. dio – Bila sam očajna, Englezi su mi rekli: ‘Noć je duga’
Evo me konačno na sigurnom. Tamo su bile Zdravka, Marica Zoranić, Ljubica i Fina – nas 5 izgubljenih od grupe od 60 – koje su poslije Krumpendorfa na Werterseeu završili u Italiji, bez problema, kako smo poslije saznali. Nama petero se poslije pridruže Slavica Sazunić (muž nastradao) i Biserka Mikolji. Ona je bila na povratku iz Njemačke prema Zagrebu – radila je kao prevoditeljica za naše vojnike, srela se sa našim kolonama koje su bježale u protivnom pravcu od nje, i tako se pridružila. Glavno da mi 5 sirotica izgubljene od naših opet smo skupa.
Dragi moj St. Gertraud! Zašto dragi? Evo, prije svega imali smo redovitu hranu, tri puta na dan, kupaonicu sa toplom vodom, posve slobodni i čiste prostorije. Bile su sobe za muške, za bračne parove sa djecom, i jedna lijepa ženska soba, neke žene koje su se izgubile od muževa, i nas pet. Kreveti su bili na katu. Konačno je stiglo ljeto. Još ni ne znamo što je sa većinom izbjeglica, ali se osjećamo, upravo kao da smo na školskom kampu na ljetovanju; na obližnjem slapu kraj električne centrale imali smo vrlo ugodno mjesto za kupanje.
Kolovoz. Velika Gospa. Svake nedjelje smo na svetoj misi, ima puno i engleskih vojnika katolika. Početkom jeseni, dolazi nova grupa iz nekog logora i među njima moj Dragec. Simpatizirali smo se još u srednjoj školi, i opet se našli. Bio je pušten iz strogog logora za vojsku; poslije je bio izručen na granici prema Italiji kod Rosenbacha. Mislili su da idu vlakom u Italiju, ali vlak krene prema Sloveniji i on, skupa sa dva druga časnika, skače iz vlaka pred tunelom – sa druge strane su Jesenice. Nova Jugoslavija. Konačno ih uhvati austrijska straža i izruči Englezima i provedu par mjeseci u logoru. On – kao poručnik Hrvatske domobranske vojske bio je brzo oslobođen. Opažamo da pomalo neki ljudi odlaze – kuda? Ali mi mladi bez sredstava nastavljamo naše logorsko ljetovanje.
Dođe jesen, i engleska uprava pita popis studenata da nas šalju na sveučilište u Graz; jasno, sa dokumentom koji tvrdi da si bar završio maturu. U rujnu, se idemo upisati na Filozofski fakultet. Austrija je imala isti sistem kao i Hrvatska, još od prastarih vremena, ali za sada nas upisuju kao izvanredne.
U listopadu konačno dolazimo u Graz, Zdravka, Marica, Biserka i Slavica, a i naši veterinari, kao i drugi dečki, još studenti, ili pak već završeni. Smjeste nas u jednu školu u Keplerstrasse, napola porušena. Već počela oštra zima, a prozori razbijeni. Sjećam se kako nas je jedan engleski stariji časnik poučio kako da složimo deke da u njih uđemo kao u vreće i nazvali mi ih to Thomas bag – tako se zvao gospodin.
Posve smo slobodni, a na nedjeljnoj hrvatskoj misi srela sam se sa prijateljicom iz đačkih dana kod časnih sestara, Livijom Dukić. Nju je kraj rata zatekao u Grazu; suprug Hugo Osvaldini bio je u konzularnoj službi. Imala je lijepi stan u Goethestrasse i od onda gotovo smo se dnevno viđali.
Došao je Božić! Prvi Božić bez domovine, bez obitelji. (Još prije, po jednom dečku, koji je išao doma, sam na jednom papiriću poslala mojima vijest da sam živa i zdrava. Kada je moj sin Neven išao prvi put u Zagreb 70ih, dali su mu moji taj papirić kojeg su čuvali kao relikviju u molitveniku). I mi studenti, dečki i puce iz Graza, kao nešto normalno, idemo za zimske ferije doma – kuda? U naš logor u St. Gertraud! Kako se mladi brzo priuče svemu, a u svemu, smo gledali bolju stranu. Ali, jasno, uvijek sa vlastitim mislima, tako se lakše podnosi egzilija – biti sam je strašno –to sam okusila tjeskobno na livadi Lavamünd prije odlaska u šumu.
Kada su završili božićni praznici, vraćali smo se u Graz, da možemo biti u lijepom ‘Studentenheim’, logoru kojeg su organizirali Englezi za sve izbjegle studente raznih nacija. Trebali smo već biti upisani i sa univerzitetskom knjižnicom. Taj je logor bio na jednom brežuljku u Hochsteingasseu. Bio je lijep i čist, sa redovitom upravom i velikom salom za učenje; mi, djevojke, smo spavali po četiri u sobi. Hrana nije bila loša, ali za mlade, oskudna; dečki su bili uvijek gladni. Ljubica i Fina ne pođoše s nama u Graz, imale su namjeru da na neki način bi stigle u Italiju. Sestra od Fine, Ružica, već je bila smještena u Rimu sa ostalim našima. Išli smo redovito na fakultet i polagali smo ispite. Upisala sam francusku literaturu, a moj Dragec je upisao psihologiju. Bilo je puno našeg svijeta u Grazu koji su živjeli izvan logora. Sretali smo se na nedjeljnoj Sv. Misi gdje je bio o. Kisić (dubrovački dominikanac), naš hrvatski dušobrižnik. Svakodnevno sam bila pozvana kod Livije, i tamo sam se našla sa drugim našim izbjeglicama, i svi, u glavnom, intelektualci.
Posljednji nastavak čitajte u četvrtak, 14. svibnja
Datum objave: 13.05.2015.
