‘1991. sam otišao iz Stuttgarta u Domovinski rat; danas se vraćam u Njemačku tražiti posao’

Autor: CroExpress

Hrvatski branitelj Andrija, razočaran situacijom u domovini, vratio se prije desetak dana u rodnu Njemačku. Svoje je iskustvo ponovnog početka u Njemačkoj iznio u Facebook grupi Idemo u Stuttgart. Prenosimo najzanimljivije dijelove Andrijinog svjedočanstva.

‘10.05 sam doputovao u Stuttgart. 30 dana prije polaska sam napisao i poslao preko emaila sigurno 100 zamolbi za posao. Prije polaska sam si organizirao smještaj.

11.05 sam se prijavio u Burgeramtu – prijava je temelj svega (npr. neki poslodavci vam šalju odgovore za posao poštom na kućnu adresu, sve važne stvari idu poštom; ovdje je poštanski sandučić alfa i omega). Isti dan sam napravio mjesečnu kartu i to Stuttgart Hauptbahnhof; kupujem njemački broj za telefoniranje zato što trebate kontakt. Nakon toga mi je prijateljica pokrenula preko jedne Njemice da dobijem ID Steuernummer, njega trebam čekati 3-4 tjedna.

12.05. dobivam poziv da se javim u Vahingen za radno mjesto u call centru; radno mjesto Kundenberater za Metro prošao selekciju i dobijem usmenu Zusage da su se odlučili za mene. Ja sam njima rekao da sam Hrvat i da trebam radnu dozvolu, na što oni kažu da će to srediti u roku 2 tjedna i da se strpim, da nisam prvi slučaj. Zato je bitno najmanje 30 dana prije slati molbe, molbe i molbe za posao.

Bitno je napomenuti da sam se dobro pripremio, dopisivao sam se svaki dan sa ZAV u Duisburgu, postavljao pitanja,tražio odgovore… Ovo je jako bitno! Nakon što imate prijavu, imate pravo da vas uvedu u registar nezaposlenih na burzi rada (nemate pravo na novčanu pomoć, ali imate pravo na savjetnika koji vam pomaže u traženju posla). Tu sam informaciju dobio od ZAV Dusiburg.

13.05. idem na burzu rada Stuttgart Nord, da me uvedu kao nezaposlenog, oni me odbijaju zato što sam iz Hrvatske.

14.05.(praznik) pišem email ZAV Dusiburgu da su me odbili da pristupim burzi rada, da sam tražio samo pomoć u pronalaženju posla, a ne novčanu (socijalnu pomoć), samo upute gdje i kako naći posao. Po Ustavu (Grundgesetz) piše da su svi građani Njemačke jednaki pred zakonom i zašto se mene odbija (…).

15.05. ujutro, poziv od Bundesargentur fur Arbeit da im se dođem javiti. Došao sam, uveli moje podatke u kompjuter, dobio korisničko ime i šifru, a dobit ću i pismo s terminom na kućnu adresu kada da se javim savjetniku za posao. Na novčanu pomoć nemate pravo.

Ovaj postupak je jako bitan:

Vas se vodi u evidenciji nezaposlenih. Negdje ste registrirani( ako nemate posao). Ako idete na razgovor na posao, drugačiju sliku ostavljate kada kažete da ste registrirani na burzi rada. Nadalje, imate mogućnost pristupa kompjuteru, printeru, papiru, bazi podataka radnih mjesta.

Ja od 15.04. pišem zamolbe za posao, šaljem mailom pa to ide brzo. Moram priznati da sam dobio jako puno odbijenica (poštom i mailom), ali se nisam predavao. Iako sam dobio usmenu potvrdu 12.05 za posao, nisam prestao pisati zamolbe za posao. Svaki dan napišem najmanje 5-6 zamolbi, Svaki dan, to morate i vi – pisati, tražiti, pitati.

Nitko Vas ne može toliko puta srušiti koliko se vi puta možete dići!

Moja je velika prednost što sam živio do 1991. u Stuttgartu i završio školovanje. U 11. mjesecu 1991. napustio Stuttgart i pridružio sam se ZNG-u. Moja majka mi je tada rekla: ‘Sine mi smo 1968 pobjegli iz bijede u Njemačku, a ti se vraćaš u bijedu’. Moj odgovor je bio: ‘Majko, ja se vraćam u Hrvatsku.

Imao sam 1991. Aufenhaltserlaubniss i Arbeitserlaubniss.(sve je otišlo u vjetar radi ideala, mlad i glup). Nakon 24 godine morao sam ustanoviti da je moja majka bila u pravu i da to nije Hrvatska o kojoj sam ja sanjao, tako da sam ja kao hrvatski branitelj napustio 10.05. Domovinu i vratio se nazad u Stuttgart i to kao ‘početnik’, jedan među vama, traži posao, rješavaj papire…. sve ispočetka. Nije lako meni koji zna grad i jezik, a zamislite kako je nekom koji ne zna ništa.. .’

Datum objave: 20.05.2015.