Autor: CroExpress

Članak je u cijelosti prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.

Ovaj tjedan sam bila nešto zaposlenija nego obično jer je moja firma gdje radim Minijob radila na par većih evenata, a pošto se ionako samo dosađujem u stanu jer više nemam ni kurs, a niti stalan posao, ponudila sam se pomagati na terenu. Bome sam se naradila, dva dana po 10 sati i jedan dan 17 sati, sve bez pauze osim 1-2 par minutnih za pojesti nešto na brzinu, no bilo je jako interesantno i zabavno i upoznala sam puno ljudi.

Tako i jednog Talijana koji mi je savjetovao da upišem Ausbildung. Ausbildung je jako popularan u Njemačkoj. To je vrsta osposobljavanja s praksom. Par sati nastave, par sati plaćene prakse svaki dan ili par dana nastave i par dana prakse. Možda i ne bi bilo loše jer u slučaju Ausbildunga institucija kod koje bih ga upisala bi mi našla posao, odnosno praksu koja je uvijek plaćena. Ausbildung je jedna stepenica unatrag za visoko obrazovane, no barem bih stekla radno iskustvo, poboljšala jezik, ali i radila isključivo u struci, te kasnije automatski imala puno veće šanse za stalan posao. Ne sviđa mi se što traje 2-3 godine. Nakon 18 godina još 2-3 ići u školu… Moram si još razmisliti.

Ušla sam u srednje dvadesete i svakim mjesecom mi je sve hitnije zaposliti se u struci za koju sam se školovala jer uskoro dolaze godine u kojima poslodavci nerado zapošljavaju žene jer ‘bi mogle svaki čas zatrudnjeti’. Da mogu birati, prije bih izabrala posao u struci za 300 € mjesečno nego posao konobarice ili spremačice za 1500 € jer mi je onda nakon par godina konobarenja i sličnih poslova potencijalna karijera u svijetu biznisa gotova. Tko će me sa 28-30 godina bez iskustva zaposliti u financijama ili na sličnim uredskim pozicijama? U svakom slučaju moram jako brzo djelovati i nešto konkretno ostvariti do kraja godine.

Dobila sam nedavno odbijenicu i za posao za koji sam smatrala da su mi šanse 99% da barem budem pozvana na razgovor. Tražili su izvornog hrvatskog govornika i znanje engleskog jezika jer je korporativni jezik firme engleski, dakle njemački uopće nije potreban iako ga već sasvim solidno govorim. Totalno sam obeshrabrena i ‘zbedirana’ od toga dana, da ne kažem u šoku. To je bio jedan od rijetkih oglasa za koji sam ispunjavala 100% uvjeta, visokoobrazovanih Hrvata ekonomista ima u mojoj pokrajini gotovo koliko i jednoroga, a da ne napominjem da oglasa za poslove gdje se traži hrvatski, bosanski ili srpski jezik u mojoj struci ima možda par godišnje, ako i toliko.

Postavljam si ovih dana pitanje: hoću li ovim odlaskom izgubiti više nego što sam dobila i platiti previsoku cijenu?

Za sada sam dobila jedno ogromno iskustvo samostalnog života, naučila napokon njemački kak’ spada, upoznala stotinjak ljudi raznih nacionalnosti, kultura i religija, stekla nova prijateljstva, iskusila čari života u inozemstvu, upoznala jedan meni do nedavno sasvim novi svijet, proputovala puno gradova…

No isto tako sam izgubila jednu godinu života, na poslovnom području gotovo totalno stagniram, kao i vrijeme koje nisam provela s obitelji i prijateljima te ostale bitne stvari koje sam ove godine propustila u Hrvatskoj, od Thompsonovog koncerta do raznih rođendana, a nova godina je pred vratima.

Pitam se da li je ovo toga vrijedno? Vrijeme je nešto najdragocjenije, a leti brže nego ikada prije. Počinjem cijeniti svaku minutu, pogotovo one provedene Hrvatskoj.

Datum objave: 21.09.2015.