Piše: Željka Lešić

Splićanina Antu Čipčića život je odveo u daleku egzotičnu Angolu, gdje duboko u srcu čuva svoju Hrvatsku, kojoj se jednog dana želi vratiti. Rođen je 1965. u Splitu, a osnovnu školu završio je u Dugopolju, zatim Klasičnu katoličku gimnaziju u Splitu te studira u Zagrebu na Filozofsko-teološkom fakultetu.

U Angolu smo otišli početkom 1998. godine. Razlog odlaska bio je poduprijeti privatno/obiteljsko poslovanje. Naime, otac moje supruge je Angolac, što je objašnjenje zašto smo se odselili u Angolu. Inače, on je stomatolog s diplomom Zagrebačkog sveučilišta. Prije našeg odlaska iz Hrvatske ostavili smo otvorene dvije opcije: da se uskoro vratimo ili da ostanemo na dulje vrijeme. I, eto, ostali smo.

Kako ste se snašli u novoj domovini?

Budući da sam stalno bio u obiteljskom okruženju, snašao sam se dosta dobro. U početku, dok ne naučite jezik, svakako je malo teže. Zatim je potrebno ući u duh naroda, ‘angolanizirati se’ na neki način. Ali, moram priznati da se nisam u potpunosti uklopio u njihov mentalitet u smislu da bih stvorio jaka prijateljstva s Angolcima.

U kojem gradu živite i ima li ondje Hrvata?

Živimo u glavnome gradu koji se zove Luanda. Hrvate koji su stalno naseljeni tu mogli bismo nabrojiti gotovo na prste jedne ruke. Međutim, ima dosta Hrvata koji rade u Angoli. Većinom obavljaju poslove vezane uz naftu odnosno tzv. off shore business. Većinu tih Hrvata poznajem, a s nekima sam se zaista dobro sprijateljio.

Opišite nam grad u kojem živite? Kako su Vas prihvatili?

Luanda je priobalni grad Angole, nekadašnje portugalske kolonije, te ga stoga karakterizira portugalska arhitektura, u novije vrijeme pomiješana s modernom gradnjom. Tu je velika luka, stara tvrđava San Miguel, lijepo zdanje Nacionalne banke, kao i nekoliko starih katoličkih crkava. Državna bolnica ‘Maria Pia’ jedna je od najstarijih u Africi. Luanda je grad kontrasta, od luksuznih rezidencija do oskudnih četvrti u koje su se ljudi useljavali spašavajući glavu od višegodišnjega građanskog rata. Danas se grad brzo i konstantno širi, a neki od novih dijelova mogu se uspoređivati s Europom.

Prema posljednjim procjenama Luanda ima oko sedam milijuna stanovnika. Trenutno je drugi najskuplji grad na svijetu. Stalne gužve u prometu ometaju normalan život i poslovanje. Korupcija je veliki problem. Velike su socijalne razlike. Mentalitet ljudi u Luandi u mnogočemu je drukčiji od onog u drugim dijelovima Angole. Rekli bismo da su ljudi u provinciji dosta opušteni i skromni. Luanda plaća cijenu milijunskoga grada. Ja sam u biti zadovoljan kako su me primili Angolci koji me dobro poznaju. Drukčije me gledaju od ostalih stranaca koji su tu samo s radnom vizom. Žao mi je što je za većinu stranaca Angola samo izvor dobre zarade, područje gdje ‘miriši novac’. Mnogi identificiraju Angolu s glavnim gradom Luandom, što je pogrešno. Na taj način dobiva se i u svijet prenosi pogrešna slika o ovome narodu.

U uvodnome razgovoru pohvalili ste se da su vam djeca izvrsni sportaši…

Marin i Maria Carmen su angolski reprezentativci u plivanju. Najjača im je disciplina prsno plivanje, a Marinu i leptir. Ove godine oborili su rekorde za svoju dob. Ipak je to daleko od afričkih, a kamoli od europskih podija: Marin 100 m prsno (1.10.06) i Maria 50 m prsno (35.82). Važnost koju država pridaje ovome sportu je mala. Uvjeti za treniranje i napredovanje nisu na zadovoljavajućoj razini. Unatoč tome, oni koji vode plivanje, kao i plivači, entuzijasti su koji zaista naporno rade. To nam je važnije od rezultata i rekorda. Marin i Maria do sada su skupili dosta medalja i ponešto pokala s nacionalnih i afričkih natjecanja. Trenutno se pripremaju za Juniorsko svjetsko prvenstvo u Dubaiju za koje Marin trenira na poljudskim bazenima u Splitu, u klubu Grdelin.

Koliko djeca znaju o Hrvatskoj i znaju li hrvatski jezik?

Moja djeca o Hrvatskoj znaju dosta. Vole slušati našu glazbu. Svi troje odlično razumiju hrvatski. Antonela najbolje govori, a onda Marin i Maria. Dakle, od starijih prema mlađima.

Koliko često dolazite u Hrvatsku?

Godišnji odmor koristim samo u Hrvatskoj. Nastojim ga uskladiti sa školskim praznicima tako da uvijek povedem barem jedno od moje djece. Svi dođemo u Hrvatsku jedanput na godinu ili dvije. Domovina uvijek srcu nedostaje.

Kako liječite nostalgiju za domovinom?

Tu nostalgiju za domovinom liječim tako da je što više ‘uključim’ u svoj život ovdje u Africi. U autu slušam jednu od hrvatskih radiopostaja uživo, Internet je stalno pri ruci za sve prilike. Kuhamo našu hranu. Na primjer, u dvorištu sam napravio kamin u dalmatinskome stilu. Često vrtimo ražanj, pripremamo jela ispod peke. Vegete u kuhinji nikada ne nedostaje. Zna se okupiti nas 10-ak i više Hrvata na takvim druženjima. Jednom smo proslavili Dan državnosti u vrtu jednog restorana koji smo iznajmili za tu večer. U stalnom smo kontaktu s rodbinom i prijateljima u Hrvatskoj. Pratimo sve što se tamo događa. Hrvatska je stalno uz nas.

Namjeravate li se vratiti u Hrvatsku i razmišljate li o povratku?

Želja za povratkom stalno postoji. Želio bih doživjeti starost i zatim sklopiti oči u Hrvatskoj. Hoće li to tako biti ovisit će o mnogim čimbenicima. Na kraju, o tome ponajprije odlučuje Bog.

Usporedite život u Hrvatskoj s onim u Angoli.

Hrvatska je općenito sigurnija zemlja u kojoj je manje kontrasta, što je svakako prednost. Globalizacija čini svoje pa se i Angola dosta otvorila. Mlađi naraštaji iz Europe i ovi odavde ‘govore i pjevaju’ istim jezikom. No, razlike su još uvijek vidljive. Dosta toga teško je uopće uspoređivati između Europe, Hrvatske i Afrike odnosno Angole. Novopridošli u Angolu se čudom čude, a mi koji smo već dulje tu naviknuli smo se na ove prilike i u čudu gledamo njih. Neki u načinu angolskoga života ne vide logiku, a drugi vide bogatstvo u različitosti.




Datum objave: 23.06.2014.