Autor: CroExpress/Stjepan Starčević
U Muzejsko-memorijalnom centru Dražen Petrović u Zagrebu se čuvaju predmeti koje je Dražen koristio, tu je pohranjena Draženova prva košarkaška lopta i dres, sva njegova odlikovanja, priznanja i druge uspomene i sjećanja na ovog hrvatskog i svjetskog košarkaškog velikana. Dražen Petrović ove godine bi proslavio 50 rođendan. Tim povodom razgovarali smo s njegovom majkom Biserkom Petrović.
U Zagrebu ste otvorili Muzejsko – memorijalni centar Dražen Petrović, a u vašem stanu u Šibeniku gdje je živio i Dražen uredili ste spomen sobu, odnosno mali kutak sjećanja na Dražena. Koliko uopće dajete pozornost sjećanjima?
To je za mene vrlo važno. Mislim da je Draženovo djelo toliko veliko i jako da ga treba zapisati. Povijest se nije dogodila, ako je ne zapišemo. Sve što sam mogla do sada sam napravila za Dražena.
Kakve su reakcije posjetitelja muzeja?
U Šibeniku je jako emotivno. Najviše posjetitelja dolazi ljeti. Najave se, jer prostor nije prevelik, ali je sve jako upečatljivo. Muzej govori o trenutcima kad je Dražen počinjao svoju karijeru u ulici Petra Preradovića br.3 trčeći za bratom Acom do dvorane gdje su trenirali košarku.
Rodili ste i odgojili najveću zvijezdu hrvatskog sporta. To Vas s pravom čini ponosnom i jakom.
Jako sam ponosna. Zapravo kad dođem u situaciju da mi je teško onda sebi kažem, moraš živjeti i raditi za Dražena. Imam osjećaj da ljudi žele da napravimo još više za njega. Ljudi se i poslije 20 godina nisu pomirili s time da ga nema. Još uvijek je velika ljubav prema njemu.
Dražen je, kao i mnogi od nas, dio života proveo u inozemstvu. Kako je djelovao iseljenički život na njega?
Tu sam posebno ponosna na način kako je Dražen živio s našim ljudima vani. To je nešto fascinantno što se ne da opisati riječima. Kad je košarkaški klub NETS iz New Jersey upriličio sjećanje na Dražena onda sam posjetila ljude i mjesta gdje je Dražen bio. U kontaktima s našim ljudima sam vidjela koliko je bio omiljen među njima. I sada se čuvaju predmeti koje je Dražen koristio. Mnogi naši iseljenici su mi tvrdili da im je Draženov dolazak u Ameriku vratio mir u životu van zemlje i pokazao kako se voli Hrvatska.
Dražen je bio zagovornik hrvatske samostalnosti i slobode. Sa Stojkom Vrankovićem protestirao je čak i ispred zgrade UN-a u New Yorku.
Sjećam se da je jedan vikend došao kući kad su bile uzbune, pa je završio u skloništu. Također ga je pogodilo što mu se dešava s prijateljima u Šibeniku, tad je i on odlučio pomoći. Pomagao je na svaki način, ne samo financijski u vrijeme stvaranja naše države. Svakodnevno je telefonirao i raspitivao se o svima. Jako ga je pogađala patnja našeg naroda. Uvijek je govorio ‘Mi nismo otišli tamo da ratujemo, oni su došli kod nas da ratuju’. On je uvijek želio pomoći na najjednostavniji mogući način.
U Njemačkoj se svake godine održava memorijalni košarkaški turnir ‘Dražen Petrović’. Tako njegovi veliki štovatelji njeguju uspomenu i sjećanje na ‘košarkaškog Mozarta’. Znaju li današnji košarkaški klinci o životu Dražena Petrovića?
Zapravo djeci o Draženu pričaju njihovi roditelji. U Muzeju, kao i na Mirogoju uvijek čujem kako ljudi o Draženu pričaju s ljubavlju. Svako dijete nosi svoje snove iz djetinjstva, tako se i priča o Draženu prenosi na djecu i to je pozitivno u svemu tome. On je ostavio toliko pozitivne energije koja se prenosi na najmlađe.
Dražen i tenisač Goran Ivanišević su bili prijatelji. Goran je svoj najveći i najdraži trofej, pobjedu na Wimbledonu posvetio Draženu.
Mislim da je malo onih koji tada nisu plakali. Goran je toliko žudio za tom pobjedom, a sjećanje na Dražena je nosio u sebi, i kad je pobijedio na Wimbledonu, to je bilo neopisivo. Tom pobjedom dobili su i Goran i Dražen. Goran je time puno rekao. Oni su satima znali telefonirati. Naročito poslije poraza Goran je zvao Dražena i onda su satima pričali i jedan drugog tješili. U to vrijeme Dražen je bio u Portlandu i malo igrao pa im je razgovor bio potreban obadvojici.
Poseban odnos Dražen je imao s Vladom Divcem. Zanima me Vaše gledanje na film ‘Nekad braća’ koji govori o ovoj dvojici košarkaških velikana?
Ja sam bila svjedok u Americi kad je Divac igrao, a Dražen bio u Portlandu. U to vrijeme Draženu je trebala potpora i mislim da je tu potporu dobivao od Divca. On mu je uvijek govorio “Ti moraš promijeniti klub da bi više igrao“. Poslije toga se dogodilo to na WM finalu u Argentini i Dražena je to toliko pogodilo da je raskinuo s Vladom Divcem. Meni je teško o tome govoriti u Draženovo ime, ali mislim da treba oprostiti. I vjera nas uči da oprostiti moramo, ali neke se stvari nikad ne zaboravljaju.
Taj film ‘Nekad braća’ su radili Amerikanci za svoje tržište. Film je tamo dobro prošao, a mi kao obitelj smo dali pristanak za snimanje, a donacija od filma je išla u Draženovu zakladu i od toga je napravljen Muzej u Šibeniku. Tako je sve opet došlo tamo odakle je krenulo. Film je imao veliki odjek i mlađim generacijama je pokazao kakva se košarka igrala na ovim prostorima. Mislim da je dobro što se taj film snimio.
Vaš sin Aleksandar je također bio veliki košarkaš. Kako je Dražen doživljavao brata Acu?
Zapravo on mu je bio jedini i najveći uzor. Uvijek je pričao ‘da je Aco igrao rukomet ili nogomet i ja bih to igrao’. Mi kao roditelji smo htjeli da nam sinovi budu muzičari, međutim iako je Aco svirao klavir, a Dražen gitaru imali su previše energije da bi sjedili i svirali. Dražen je Aci često pakirao torbu samo da bi što prije krenuli na trening. Dražen je bio urođeni pobjednik, ali je uvijek bio jako skroman i omiljen među narodom.
Za sada ste otvorili dva muzeja i zakladu o Draženu. Koji su vam daljnji poslovni planovi?
Suprug mi je bolestan. Već pet godina je nepokretan, ali još uvijek imam planova. Planiram napisati knjigu o Draženu. Dala bih poruku organizatorima turnira u Njemačkoj da mi je drago što održavaju turnir na tom nivou i time njeguju sjećanje na mog sina, jer mladima treba pričati Draženovu priču. Hvala vam na razgovoru i vremenu koje ste odvojili za čitatelje CroExpressa. Želim vam mnogo sreće u daljnjem radu.
BIOGRAFIJA
Dražen Petrović je rođen u Šibeniku 22. listopada 1964. godine. Roditelji Biserka i Jole Petrović pružili su Draženu sretno i bezbrižno djetinjstvo koje je proveo uz svog starijeg brata Aleksandra (Aco). Dražen je bio svestrano dijete, te je između ostalog pjevao u zboru, a duge ljetne dane je uobičavao provoditi uz more u svome rodnom Šibeniku. Slijedeći brata Aleksandra, Dražen je upoznao košarku te je njegova strast ubrzo prerasla u fanatičnu odanost igri. Kako su njegove vještine napredovale tako su i rasli zahtjevi koje je pred sebe stavljao ovaj velikan hrvatske i svjetske košarke. Postao je vođa na terenu, te je svojom požrtvovnošću pokazao put kako treba nadigrati protivničku momčad. Kroz svoje nepogrešive izvedbe u dresovima Šibenke i Cibone, Dražen je promovirao Hrvatsku košarku na međunarodnom planu, te je vrlo brzo postao poznat pod nadimkom košarkaški Mozart. Taj nadimak je dobio zbog toga što je uspio košarku pretvoriti u umjetnost u kojoj je uvijek davao maksimum. Postavio je nove standarde u igri, čak i van granica bivše države; prvo igrajući u Španjolskoj za Real Madrid, a kasnije i u NBA ligi igrajući za Portland i New Jersy. Poginuo je u prometnoj nesreći , 7. srpnja 1993. godine, na autocesti kod njemačkog grada Ingolstadta, samo dan nakon posljednjeg nastupa u dresu hrvatske košarkaške reprezentacije na kvalifikacijskom turniru za europsko prvenstvo u Wroclawu.
Međunarodna karijera
U košarkaški klub Real Madrid prešao je 1988. godine i osvojio španjolski Kup i Kup pobjednika kupova. Prvi je hrvatski igrač koji je zaigrao u NBA ligi. Od 1989. igrao je za Portland Trail Blazers, a od 1991. godine za New Jersey Nets. Na olimpijskim igrama nastupio je 1984, 1988. i 1992, a na svjetskim prvenstvima 1986. i 1990. Medalje je osvojio i na europskim prvenstvima 1987. i 1989. i na Univerzijadama 1983 i 1987. Prvi je kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije. Za najboljeg košarkaša Europe prema anketama talijanskog lista La Gazzeta dello Sport bio je proglašen 1986, 1989, 1992. i 1993. godine. Na otvaranju svjetskih studentskih športskih igara – Univerzijadi u Zagrebu 1987. godine, upalio je plamen. Za svoja je dostignuća dobio najviša priznanja MOO-a; Centenary Medal i Olimpic Order, koja su mu uručena posthumno. Na poticaj predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, Juan Antonia Samarancha, zbog iznimnih zasluga u svjetskoj košarci i športu uopće, u parku Olimpijskog muzeja u Laussani 29. IV. 1995. godine otkriven je njegov spomenik, kojeg je izradio Vasko Lipovac. U košarkašku ‘Kuću slavnih’ u Springfieldu primljen je 27. IX. 2002. godine.
Datum objave: 27.06.2014.
