Autor: fra Zvonko Tolić
Susrećemo mnoge ljude, one koji su nam dragi i one manje drage. Susrećemo ih na različitim mjestima: u obitelji, crkvi, na poslu, ulici, na različitim sportskim i drugim manifestacijama, u avionima, vlakovima,… Susrećemo mnoge, možda se na cesti u gužvi i sudaramo, ali rijetke primijetimo, možda još rjeđima se radujemo. Postali smo jedni drugima samo broj u masi, statistika, neprimjetljivost, tek evidencija da s nekima dijelimo prostor i vrijeme. Naš se život pretvorio u bezvremensku trku sa sobom, svojim ambicijama, željama i nadanjima. Najčešće ne primjećujemo da smo u tom ambijentu i sami broj. Ali kad to primijetimo, onda smo tužni, frustrirani i postavljamo si mnoga pitanja. Kao da se čudimo uočenoj ljudskoj bezdušnosti. Ne primjećujemo da smo i sami dio takve mase, razmišljanja i poimanja. Susrećemo se, a ne primjećujemo se, zajedno smo, a daleko jedni od drugih, iste događaje dijelimo, a ne poznajemo se. Začarani krug ljudske svakodnevnice.
Bog nas nije stvorio za samoću, otuđenost i izoliranost, nego nam dao druge. I nije nas označio brojem, nego imenom. Dao nam je dio sebe i svoje vječnosti, stvarajući nas na svoju sliku. Ali, grijehom ranjena duša odlutala je praznoga srca u svoj začahureni svijet. On, Bog, vidio je našu izgubljenost. Ljubav je bila toliko jaka da Stvoritelj, umjesto da čeka, kreće u avanturu ljubavi. Bog je došao susresti čovjeka, primijetiti ga, kazati mu da vrijedi, da bude brat i sestra. Nama je došao, nama se rodio, nas otkupio.
Svatko se od nas treba upitati: Jesam li ja spreman Njega susresti? Njega oči u oči već ovdje na zemlji, Njega u drugome koji mi je samo broj. Jesam li spreman tragati za izgubljenom ljepotom Božje blizine ili nas hladnoća ovoga svijeta privlači više? Bježimo li od toga da smo sami u svojim mislima i plašimo li se imati vremena razmišljati o onome što nije u mojim rukama?
Božić je vrijeme susreta, druženja, praštanja, obitelji. Ali najprije, Božić je vrijeme kad meni Bog dolazi, kad se ja susrećem s njime, kad ja ne očekujem Boga, nego On mene. Da se susretnemo kao Stvaritelj i stvoreni, kao prijatelji, kao braća, kao oni koji imaju jedno drugom štošta reći. Bog i ja. Dva prijatelja i brata? Vrijeme je da to postanemo. Prevelika je Njegova ljubav za nas da bismo je tek tako prosuli, bez nje ostali, daleko u pustinji vlastitoga srca. Prevelika je Njegova ljubav da bi mu smjelo u štalici biti hladno. Prejak je njegov zagrljaj da bismo se smjeli otrgnuti. Rodio nam se, došao nam, spasio nas. Vrijeme je da Ga susretnemo i primijetimo. Vrijeme je da Ga zavolimo i ljubav mu uzvratimo. Bog i ja. Nas dva. Od vječnosti i za vječnost. Neka bude tako!
Datum objave: 20.12.2017.
