Hrvati obično previše očekuju od stranih dopisnika kad je riječ o njihovoj, posebice ratnoj prošlosti, pogotovo kad su to Austrijanci ili Nijemci koji su opterećeni i svojom historijom vječnih ratnih gubitnika. No i oni nerijetko pogađaju u sridu.
Ovdje govorimo o Michaelu Martensu, izvjestitelju utjecajnog Frankfurter Allgemeine Zeituga za jugoistočnu Europu koji je 27. svibnja 2023. objavio veliki članak o problematici Bleiburga u Hrvatskoj uvjerljivom tvrdnjom kako se ime toga mjesta kod nas spominje kao drugoga po redu u Austriji poslije Beča jer da je u dolini gdje je smješten započela bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, zločin koji u mnogo čemu nadmašuje onaj koji su u Srebrenici počinili Srbi pod vodstvom ratnog zločinca Ratka Mladića.
Dakle, nije u Srebrenica nego je u Bleiburgu počinjen najveći poslijeratni zločin u Europi poslije Drugog svjetskoga rata. Dok je u Europi nakon 8. svibnja 1945. vladao mir, tako piše Martens, kod Bleiburga počela su ubijanja na desetake tisuća nenaoružanih ljudi koji su zatrpani u masovnim grobnicama u Sloveniji i Hrvatskoj, a to su počinili jugoslavenski partizani pod vodstvom svoga vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita, pa da je tada postojao Sud za ratne zločine u Haagu, tvrdi Martens, Tito bi bio osuđen na doživotnu kaznu zatvorom s obzirom na njegovu političku odgovornost za bleiburšku klaonicu.
Napokon je ovo rečeno i neka to uzmu na znanje i ravnanje Maršalovi obožavatelji koji su nedavno u Kumrovcu slavili svoga junaka kao veliku povijesnu ličnost. Sramota, a da je Hrvatska zaista pravna država takvi bi morali doći pod udar zakona prema odluci Europskoga vijeća i Parlamenta o zloćudnosti svih totalitarnih režima, fašizma, nacionalsocijalizma i, svakako komunizma pod čijom su crvenom zvijezdom počinjeni masakri nad Hrvatima od austrijskoga Bleiburga sve do srpsko-makedonske granice.
Njemački novinar ipak upada u zamke komunističke propagande pa piše da su ustaše kao saveznici Nijemaca ubili između 1941. i 1945. oko 350 tisuća ljudi, prije svega Srba, Židova i Roma, ali i antifašističkih Hrvata. Njegov tekst nije znanstveno štivo pa nije uvijek dužan navesti izvore za svoje podatke ali u ovom slučaju ipak je morao jer je riječ o golemoj brojki za koju svaki autor mora napisati gdje ju je našao. U Wikipediji ima o tome više članaka, a u njima su uglavnom podaci Žerjavića i Kočovića koje ozbiljni znanstvenici u međuvremenu proglašavaju nepouzdanima. No uvijek je riječ o žrtvama rata, a tko su bili počinitelji nije u mnogim slučajevima moguće ustvrditi.
Naime svaka strana u građanskom ratu za vrijeme NDH povećava broj svojih žrtava i drastično smanjuje broj tuđih žrtava. Apsolutno nije moguće sve romske, židovske, srpske i hrvatske antifašističke ratne žrtve za vrijeme NDH pripisati ustašama. To vrijedi i za žrtve u Jasenovcu. Međutim jedno su ratne žrtve, dakle one koje su izgubili život u bezakonju građanskoga rata, a posve su drugo žrtve koje su pale poslije rata samo zato što su se našle u kolonama smrti od Bleiburga do makedonsko-srbijanske granice. Đilas je za njih rekao: Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela.
Stoga se bleiburške žrtve mogu smatrati zločinom genocida Titovih pobjednika nad pripadnicima hrvatskoga naroda. No ne smije se zanemariti da je jedan dio srpskih žrtava na teritoriju NDH pao u borbama četnika i partizana protiv ustaša i domobrana, i ne mogu se staviti pod rubriku genocida. I broj hrvatskih žrtava koji se vodi pod nazivom Bleiburška tragedija nije moguće točno ustvrditi jer još nisu otvorene mnoge grobnice pa svaki ozbiljniji autor mora se čuvati navođenja pretjeranih brojki.
Zločin Titova režima bio je u tome da su ubijani civili, žene, djeca i starci kao i ratni zarobljenici bez ikakve šanse da se brane pred nekim sudom, a da su i bili izvedeni pred sudove znamo da oni za vrijeme komunizma nisu bili pravedni prema instrukciji Josipa Broza Tita da se oni ne smiju držati zakona kao pijan plota. No svakako se može reći da su najveće žrtve rata između 1941. i 1945. prema količinama u postotcima bili Romi, Židovi, hrvatski muslimani pa tek onda etnički Srbi i Hrvati.
Posebno je osjetljivo pitanje broja srpskih žrtava u NDH jer se s njim naveliko manipulira u političke svrhe. Evo što o tome piše u Wikipediji: Pitanje broja Srba stradalih u NDH do danas nije dovoljno temeljito istraženo. Demograf Stjepan Šterc …ukazuje da se od popisa stanovništva Jugoslavije 1931 do onoga iz 1948 godine ukupan broj Srba ipak povećao za 735 117, dok se broj Hrvata na tom području u isto vrijeme umanjio za 12 647. To govorii u prilog tvrdnji da je u postotcima i apsolutnim brojkama broj hrvatskih žrtava veći od onoga srpskih. Zaključno možemo reći da broj žrtava i nije toliko važan koliko je važno ustvrditi da su svi zaslužili pravedni pravosudni postupak pa makar bili zločinci, a to glede Bleiburga nije bio slučaj što ističe i M. Martens.
On je djelomično u pravu kad kritizira djelovanje Bleiburškog počasnog voda koji je sve žrtve proglasio mučenicima hrvatstva jer, prema njemu, neki su bili upleteni u zločine tijekom postojanja NDH, ali i oni su kao ratni zarobljenici i civili zaslužili humani postupak, pri čemu je trebao navesti da su ne samo Jugoslaveni nego i Britanci prekršili odredbe Ženevskih kriterija o vođenju rata prema kojima pobjednici moraju voditi brigu o zarobljenicima i civilima, a oni to nisu učinili nego su se držali usmenog obećanja Titovih vojnika dana Britancima da će s njima humano postupati što je bio puki cinizam i Britanci su to morali znati.
O tome je naveliko pisao austrijski vojni povjesničar Rudolf Kiszling u svojoj knjizi Die Kroaten, Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes, Hrvati, sudbinski put jednog južnoslavenskoga naroda,naklada Böhlau, Graz, Köln 1956. u kojoj je jedno poglavlje posvećeno Bleiburškoj tragediji sa svim potrebnim brojkama koje su znatno veće od onih jugoslavenskih, njemačkih i ostalih autora. Bez te knjige nije moguće opisati ratne i poratne prilike za vrijeme NDH i komunističke Jugoslavije.
Počasni bleiburški vod nije vodio računa, kako kaže M. Martens, o ratnom kontekstu koji je doveo do Bleiburga, no o tome se jasno izrazio jedan od preživjelih Bleiburga, hrvatski pjesnik i nakladnik Vinko Nikolić koji je u jedenoj diskusiji u Zagrebu naveo krivce za Bleiburg. Prvi su bili jugoslavenski komunisti koji su poubijali golemu većinu onih koje su im izručili Britanci, a oni, to jest Britanci, bili su krivi jer su znali da će jugokomunisti poubijati te civile i ratne zarobljenike, ali bez krivnje nije ni Pavelićev režim koji je poveo ljude da se predaju Britancima bez trunka jamstva da će oni s njima postupati prema Ženevskim kriterijima o vođernju rata. Ovo njemački novinar ne spominje. No M. Martens ipak ustvrđuje kako je potpuno neprihvatljivo kad neki mediji proglašavaju susrete na Bleiburgu najvećim fašističkim skupom u Europi što je dovelo čak do austrijskih crkvenih zabrana održavanja misa zadušnica na tom mjestu , nečega što nisu zabranjivali ni Osmanlije za vrijeme njihove strahovlade. U svakom slučaju Bleiburg bi trebalo depolitizirati, konkretno svesti na vjerske katoličke i muslimanske obrede bez nacionalnih zastava i ostalih devocionalija o čemu bi Bleiburški vod trebao voditi računa.
Zabrane sjećanja na Blaiburg, kako piše M. Martens, ushitile su hrvatsku ljevicu i navodi, među ostalim, da ona time kao da želi izbrisati iz europske kulture sjećanja zločine jugokomunističkoga režima kao i krvlju umrljanu sjajnu Titovu sliku. Trebao je navestio kako je jedan zastupnik Socijaldemokratske partije Hrvatske usred Sabora izjavio kako komunisti nisu do kraja izvršili svoj posao na Bleiburgu, dok je predsjednik HSS, (ime mu ne ću spomenuti jer mi se gadi) požalio zašto je Jugoslavija ubila tako malo hrvatskih političkih emigranata. Njemačkom novinaru je promaklo da postoje veze između domaćih neokomunista u Hrvatskoj i licemjernih austrijskih političara u causi Bleiburg; jedni bi htjeli izbrisati krivnju svojih djedova i očeva u svezi te klaonice, drugi bi željeli da se zaboravi kako su njihovi djedovi i očevi bili veći nacisti od onih iz Njemačkoga Reicha. U causi Bleiburg hrvatska se krajna ljevica zagrlila s austrijskom ekstremnom desnicom na što je njemački novinar morao upozoriti.
U zadnjoj trećini svoga članka o Bleiburgu M. Martens citira navodno u inozemstvu najpoznatijeg hrvatskog književnika Miljenka Jergovića koji tvrdi da su oni koji su organizirali komemoracije na Bleiburgu do 1990. pa i poslije u prvom redu htjeli slaviti Antu Pavelića i ustaški režim, što jednostavno rečeno nije istina. Jergović je kao povijesni svjedok vrlo problematičan jer je za sebe rekao kako je bio i ostaje jugoslavenski pisac jer mu je Jugoslavija sve dala što ima, ma što to značilo! Jergović nije povjesničar nego politički autor koji je doduše Bleiburg nazvao masovnim zločinom i strašnom osvetom, ali sve ostalo što je tome dodao nije vrijedno citiranja osim osvrta na Mesićevu blezgariju kako ni jedna žrtva Jasenovca nije kriva za Bleiburg, dok su mnoge žrtve Bleiburga odgovorne za Jasenovac.
No njemački novinar citira i povjesničarku s Hrvatskog instituta za povijest Martinu Grahek Ravančić koja je rekla nekoliko misli o Bleiburgu vrijednih pamćenja kao što su ove: da su u kolonama onih koji su vraćeni u Jugoslaviju bili i odgovornih za zločine ustaške diktature, ali da su oni zaslužili sudski postupak namjesto kojega su dobili masovna strijeljanja. Postoje dokazi, nastavlja ona, da se u Bleiburgu nije radilo o pojedinačnim osvetničkim postupcima partizana nego o …sustavnim odozgor naređenim akcijama uništavanja ljudi od strane pobjedničkih partizana nad njihovim zarobljenim protivnicima.
Prema riječima povjesničarke Grahek Ravančić ni hrvatska krajnja desnica, a niti erkstremna ljevica ne pridonose rješenju (bleiburškoga) problema jer im nije stalo do ljudskih žrtava nego do obrane svojih svjetonazora … Ona zaključuje da je debata o Bleiburgu otežana time što nije bilo Nürnberga za komunističke zločine, pri čemu se moglo osuditi neke odgovorne za zlodjela no nitko od njih ne treba se bojati ni postupka a niti presude. Michael Martens sam na kraju ustvrđuje: Bleiburg ostaje otvorena rana. Tretman najvećeg ratnog zločina u Europi nakon 8. svibnja 1945. i dalje dijeli hrvatsko društvo do danas.
Autor: Gojko Borić Datum objave: 05.06.2023.
