Samo dan nakon njegova ubojstva, sada već sveti, papa Ivan Pavao II, spomenuo ga je u govoru na Trgu Sv. Petra: “Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara, koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.”

Sveti Ivan don Bosco, čiji spomendan danas slavimo rekao je: “Da se mogu izdržati najokrutnija iskušenja, potrebna je velika vjera u Boga. Vjera može izvesti sve.”

Mi se možemo diviti slinim divnim djelima iz života don Bosca i fra Vjeke, ali ne smijemo na tome stati. Bog je spreman učiniti i život svakoga od nas čudesnim, samo ako imamo živu vjeru i pouzdanje u Njega. Vjera je živa stvar, svakodnevno se smanjuje ali i raste u nama. I jer znamo da izlaz iz svake nevolje, bolesti, muke života, kušnje, brige, … ovisi o njoj, poput oca iz evanđelja, o čijoj vjeri ovisi ozdravljenje sina, puštamo krik prema Gospodinu: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9,24).

Fra Vjeko, hvala ti što si u kratko vrijeme svoga ovozamaljskoga života ostavio primjer vjere, pouzdanja u Boga i ljubavi prema onima u kojima si Krista svakodnevno otkrivao. Ti znaš što je u srcu svakoga od nas, stoga neka nas tvoj zagovor vazda prati da iz dana u dan konkretnim djelima ljubavi ljubimo Boga i bližnje (bili oni dobri ili zli), jer na kraju ipak Ljubav pobjeđuje!, poručio je vjernicima na svom Facebook profilu fra Ivica Vrbić, član Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića, svećenik i misionar u Boliviji.

Molitva za beatifikaciju fra Vjeke Ćurića

Bože, naš dobri nebeski Oče, Tvoj misionar fra Vjeko Ćurić, naviještao je Radosnu vijest spasenja narodu Ruande, pomagao mu u najrazličitijim nevoljama, spašavao ugrožene u ratnom vihoru, te je konačno i svoj život dao žrtvujući se za opće dobro. Molimo Te, udijeli nam po njegovu zagovoru milosti koje su nam potrebne za naš zemaljski život i za vječno spasenje. Posebno Te molimo za ………….….…. (navedite svoju nakanu), te da što prije mognemo fra Vjeku častiti kao blaženika i sveca Katoličke Crkve. Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Razgovor s fra Dragom Perkovićem u povodu obilježavanja 9. obljetnice smrti fra Vjeke Ćurića, misionara u Ruandi

Razgovarala: Mirela Tomić

Dati život za bližnjega evanđeoske su riječi koji su se ostvarile u životu fra Vjeke Ćurića, hrvatskog misionara u Ruandi koji je cijelo vrijeme 100-dnevnog genocida u toj afričkoj zemlji ostao uz svoje župljane, uz najpotrebitije.

Fra Vjeko Ćurić je rođen 26. travnja 1957. u župi Osova kraj Žepča. Osnovnu školu završio u rodnom mjestu. Franjevačku klasičnu gimnaziju i novicijat u Visokom. Studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i zaređen za svećenika 1982 godine. Poslije ređenja odlazi u Pariz na studij francuskog jezika, a u Ruandu 1983. te tu ostaje do smrti. Najteži dio povijesti ove male afričke države se zbiva tijekom maskara 1994. godine. Svi bijeli fratri osim fra Vjeke napuštaju Ruandu. Time je fra Vjeko bio gotovo jedini bijelac očevidac tih krvavih zbivanja.

Kada je počeo pokolj u Ruandi, (a time i u Kivumuu, župi u kojoj je djelovao fra Vjeko), koji je trajao samo tri mjeseca, a pretpostavlja se da je pobijeno najmanje milijun osoba, narod je tražio pomoć od fra Vjeke. On je tu živio već više od deset godina i mnogima je bio jedina osoba kojoj su se mogli obratiti za pomoć u tom po okrutnosti, ističu svi poznavatelji tih događaja, nečuvenom krvoproliću. Kada su drugi stranci evakuirani, fra Vjeko je ostao uz narod Kivumua u najgorim i najtežim trenutcima njihova života. Mnogima je pomogao izbjeći sigurnu smrt riskirajući i svoj život da ih spasi. Činio je sve da ih o opskrbi hranom i lijekovima. Fra Vjeko je ubijen u Kigaliju 31. siječnja 1998. godine, nekoliko godina nakon okončanja sukoba. Mnogi drže da je jedan od razloga tog ubojstva upravo činjenica da je bio očevidac ruandskih zbivanja. Pokopan je u novoj župnoj crkvi koju je tamo sagradio. Roditelji Petar i Ana su mu još živi te imaju jednu kćer i još četvericu sinova.

Zbog njegove odluke da ostane u Ruandi, dobio je počasno mjesto u srce te zajednice i države.

O Fra Vjeki i njegovu životu razgovarali smo s fra Dragom Perkovićem, dugogodišnjem župniku župe Osova, sada na službi u Kiseljaku, koji je učinio mnogo na promicanju sjećanja na svećenika koji je pokazao istinsku kršćansku ljubav u vihoru jednog strašnog rata. Uvijek su zanimljivi prvi susreti. Sjećate li se kada ste prvi put sreli pokojnog fra Vjeku?

Poznavao sam ga od 1968 godine. Ja sam tada bio sjemeništarac, a on ministrant. Rodom sam iz župe Novi Šeher pa sam dolazio u župu Osova i tako smo se upoznali i već tada sam ga zapazio kao neobičnog dječaka. Kasnije ćemo se još više susretati i družiti kada on krene u sjemenište, bogosloviju i, naravno, kad postane svećenikom. Fra Vjeko mi je od samoga početka bio vrlo zanimljiv. Dok je bio ministrant u vrijeme fra Ilije Piplice, u svojoj ministrantskoj skupini bio je najneobičniji i jedan od najživljih dječaka. Sve oko sebe je osvajao simpatičnošću. Kad je krenuo u sjemenište, mnogi to nisu očekivali od njega. Tada i u njegovoj obitelji počinju problemi jer policija vrši pritisak da ga ne šalju u sjemenište. Njegovu ocu Petru, koji je tada radio u Njemačkoj, oduzeta je putovnica i izgubio je posao.

Kakav dojam je ostavio na vas?

Na sve je ljude s kojima je dolazio u susret ostavljao snažan dojam. On je sve oko sebe plijenio svojim širokim osmijehom, nekakvom originalnošću i hrabrošću.

Bili ste dugo župnik u Osovi, fra Vjekinoj rodnoj župi. Kako biste opisali ozračje u kojem je fra Vjeko odrastao?

Župa Osova, kao i druge župe u žepačkom kraju, su župe u kojima se vidi vjera. U njima i dandanas postoji obiteljska molitva te veliko poštovanje prema svećenicima, prema Crkvi. Te obitelji i dandanas, hvala Bogu, svjedoče dobro kršćansko življenje.

Što mislite da je najviše utjecalo na fra Vjeku da odluči poći u misije u Afriku?

Prije svega mislim da je to molitva, koja postoji u našoj Crkvi za misije i misionare, a kod našeg naroda još uvijek itekako živi i ona Kristovi poruka – Pođite u sve krajeva svijeta i navješćujte Evanđelje! Kad je fra Vjeko u pitanju, vjerujem da je osjetio Božji poziv – da je Bog tražio i našao čovjeka koji će u tim zaista neobičnim okolnostima živjeti i poginuti kao svjedok vjere.

Bili ste u Ruandi, u župi Kivumu, mjestu u kojem je fra Vjeko djelovao od 1983. godine. Recite nam nešto o vašem posjetu Ruandi, kakve je posljedice ostavio ratni sukob između Tutsija i Hutua?

S fra Petrom Anđelićem, provincijalom, i Antom Batinićem, urednikom Žive zajednice, bio sam u Ruandi neposredno nakon fra Vjekine smrti i mučeništva, upravo smo na današnji dan 22. veljače 1998. pohodili njegov grob. Moram priznati da je to za nas bilo veliko iznenađenje. Pretpostavljali smo kamo idemo, ali kada smo došli i vidjeli što je fra Vjeko sa svojom subraćom i drugim misionarima za kratko vrijeme uradio (15 godina), to je jednostavno i za nas bio čisti izazov da se pomalo i optužujemo spoznavši koliko puno jedan čovjek u kratkom razdoblju može učiniti. Fra Vjeko je gradio mostove jer su u njegovoj župi, u jednoj kući, živjeli fratri pripadnici i Hutua i Tutsija. On je bio most između njih prije svega u svojoj zajednici, a onda i među župljanima. I jedni i drugi i dandanas plaču i žale što je ubijen. I jedni i drugi vjeruju da, dok je fra Vjeko dolje, ništa im se loše ne će dogoditi.On je u Afriku stigao 1983. s pet fratara. Počeli su odmah stvarati bolji životni ambijent, obrađivati zemlju, bolje raspoređivati ono čim se raspolaže, zapošljavati ljude, organizirati otkup proizvedenog.

Krenulo se potom sa školstvom i zdravstvom. Napravljena je nova škola, dom zdravlja, vrtić, napravljen je čitav mali grad. Radili su intenzivno želeći ljudima osigurati bolji život. Ruanda je danas većinski katolička zemlja.Fra Vjeko je jedan od rijetkih bijelaca koji je ujedno bio i očevidac ratnih strahota u Ruandi.

Spašavao je brojne živote u tom ratnom ludilu, najvećem krvoproliću 20. stoljeća poslije II. svjetskog rata?

Da, on je djelovao kao fratar, spomenut ću da u Africi kao misionari djeluju i dva hrvatska salezijanca, veliki fra Vjekini prijatelji – don Danko Litrić i Sebastijan Marković. Kad je počeo rat, svi su se bijelci povukli, osim fra Vjeke. Vidjevši patnje naroda, posvetio se tim ljudima i odlučio im pomoći. Zbog toga ga i ističemo kao uzor, mogao je otići iz Afrike, mi smo ga pozivali da se vrati, a on je ostao rekavši: ‘Ako ja odem, tko će tim ljudima pomoći?’ Posvetio se humanitarnom radu, trebalo je spašavati ljude – u to je vrijeme skoro milijun ljudi poginulo i to je jedan od najtežih pokolja u povijesti. On je za 12.000 obitelji počeo graditi naselje koje je papa Ivan Pavao II. posvetio 1990. g. Fra Vjeko je tražio da se i u zatvorima postupa humanije. On je znao da će ga ubiti i stoga je govorio: ‘Ubit će me oni koje najviše volim, moji crnci.’ Kod njih nije običaj ići na grob, a na njegov idu i vjeruju da, dok je on među njima, ništa im se zlo ne će dogoditi.

Jeste li imali prigodu razgovarati s osobama kojima je fra Vjeko pomogao?

Da, razgovarao sam s dvojicom fratara, jedan je Hutu, a drugi Tutsi, kojima je Vjeko pomogao prije nego su postali svećenici, sakrio ih je ispod kamiona i prebacio ih na sigurno. Kada se rat smirio, oni su se vratili kod Vjeke i pošli u sjemenište. Čim smo stigli, razgovarali smo s fratrima, iako su oni bili potišteni jer su mislili da smo mi došli po Vjekino tijelo, jedva su s nama razgovarali. Tek nakon nekoliko dana su nam rekli kako je fra Vjeko ubijen, da su po njega došla dva nepoznata čovjeka i odvela ga. Išao je po plaću u Kigali za Caritasove radnike i tu su ga ubili. Pod kojim okolnostima – nitko ne zna, ali mislim da je u pitanju vjerojatno i nasilje zbog novca, a najvjerojatnije je trebalo jednostavno ukloniti svjedoka. Na fra Vjekinu grobu 28. veljače sam s fra Petrom Anđelićem i Antom Batinićem slavio Misu, bilo je puno vjernika, a fra Petar je rekao: «Braćo i sestre, shvatite, mi ovdje okupljeni bosanski franjevci najradije bi fra Vjekino tijelo povezli sa sobom, ali shvaćamo da je zbog mira i pomirenja potrebnije da on bude ovdje s vama. Imali smo priliku biti s časnim sestrama koje je on spasio i one njega zaista drže svecem rekavši: ‘U fra Vjeki smo uvijek vidjele brata, on je imao poseban osjećaj za siromašne.’

Postoji li mogućnost da u skorijoj budućnosti proglase fra Vjeku blaženikom?

Crkva ima svoj način proglašavanja blaženika i svetaca, ali postoji to mučeništvo – ako čovjek zbog vjere ili iz ljubavi daruje svoj život, on je već mučenik. Vjerujem da će vrlo brzo i drugi shvatiti da je fra Vjeko, u vremenu kada je ljudima sve teško, kad teško prihvaćaju žrtvu, kao mlad i sposoban čovjek, koji je imao toliko mogućnosti i izbora, izabrao upravo život služenja i žrtvovanja do smrti. Mislim da to, hoće li ili ne biti proglašen mučenikom, svecem, nije toliko ni bitno ako je on jedan svijetao primjer vjere našeg hrvatskog katoličkog naroda – pogotovo danas kad je oko 150 misionara i misionarki Hrvata diljem svijeta više ili manje u istim okolnostima u kojem je bio i fra Vjeko. Dakle, taj mali hrvatski narod ima 150 misionara i oni svjedoče kao i fra Vjeko ljubav Isusa Krista, jer Isus preko njih djeluje.

Kako danas župljani u fra Vjekinoj misiji doživljavaju sjećanje na njega?

Fra Vjeko je za njih svetac i mučenik, oni su ga doživljavali kao člana svoje obitelji, a sada ga još više vole. Jednostavno ga drže svojim.

Po Vašem mišljenju, bi li Vjekine posmrtne ostatke trebalo prenijeti u njegov rodni kraj?

Kao i mnogi naši fratri, mislio sam da treba prenijeti fra Vjeku u Bosnu, međutim, kada sam dolje otišao i sve to vidio, shvatio sam da je najbolje da fra Vjeko ostane tamo jer on je čovjek koji ih je za života povezivao, neka ih i poslije smrti i mučeništva povezuje. Bio je u teškim okolnostima, a bez obzira na sve – želio je ostati među svojim župljanima. On je stoga simbol pomirenja ta dva zaraćena naroda.Djelovali ste kao župnik u mjestu gdje je fra Vjeko odrastao.

Živi li kod vjernika uspomena na njihova sužupljanina, koliko se i u Crkvi u Hrvata zna o tom nesebičnom čovjeku i svećeniku?

Župljani Osove fra Vjeku znaju kao mladića, kao bogoslova i mladomisnika. Njima je, nažalost, fra Vjekin život u misijama malo poznat. Tek poslije smrti pokušalo se malo bolje upoznati vjernike s velikim fra Vjekinim djelom. Iznova se događa da naš mali hrvatski narod ima velike ljude, ali mi te ljude ne znamo dovoljno cijeniti i predstaviti ih mladima da se i oni na tako velikim životima nadahnjuju.

U kolovozu 2002. izašla je knjiga ‘Priznanje za hrabrost’ koju je izdala udruga Afrička prava. U knjizi se uglavnom iznose svjedočanstva osoba koje su poznavale fra Vjeku Ćurića. Jeste li pročitali tu knjigu?

Knjiga je na francuskom jeziku, a dijelove na hrvatskom jeziku o fra Vjeki sam pročitao. Autori knjige progovaraju o svetim likovima u Ruandi za vrijeme rata, a među osamnaest izabranih je i fra Vjeko – svi ističi njegovu ljubav prema crnom čovjeku i nesebičnu hrabrost. Svi ga zaista doživljavaju kao jednoga velikoga i svetoga čovjeka.

Najstariji su stanovnici Ruande predci danas malobrojnog pigmejskog naroda Twa. U prvom tisućljeću proširio se narod Hutu, vjerojatno iz kongoanskih šuma. Od 14. do 16. stoljeća u Ruandi su se sa sjevera doselili nilotski Tutsi, čije je tradicionalno zanimanje stočarstvo, za razliku od ratarskih Hutua. Tutsi su zagospodarili tim prostorom i utemeljili kraljevstvo u kojem su činili aristokraciju. Godine 1895. Ruanda i susjedni Burundi postali su njemačke kolonije. Nijemci su se u upravljanju oslonili na već postojeće državne strukture kraljevstva Tutsija. Nakon Prvog svjetskog rata koloniju je preuzela Belgija, čija je vlast bila izravnija, ali i stroža nego njemačka, a za ostvarivanje svoje politike prisilnog rada i visokih poreza unovčila je više slojeve Tutsija, koristeći ih kao posrednike, što je pojačalo podjelu između dva naroda. Poslije Drugog svjetskog rata Ruanda je postala mandatno područje UN-a pod belgijskom upravom. Reformskim procesima koji su izjednačili pravo glasa Hutui su stjecali sve više političkih prava. Nakon atentata na kralja Mutaru III. 1959. i bijeg posljednjeg kralja Kigerija V. u Ugandu, nestala je monarhija Tutsija i većinski Hutui postali su dominantna politička snaga u neovisnoj Republici Ruandi proglašenoj 1962.

Po zlu će u povijesti ove afričke države biti upisana 1994. godina. Ekstremisti Hutua neposredno nakon atentata (u travnju 1994. državni zrakoplov u kojem su bili predsjednici Ruande Juvénal Habyarimana i Burundija Cyprien Ntaryamira, obojica Hutui, oboren je pri slijetanju na aerodrom u Kigaliju pod nerazjašnjenim okolnostima) započeli masovni pokolj ruandskih Tutsija i umjerenih Hutua u kojem je u sljedeća tri mjeseca ubijeno oko milijun osoba, dok neki podatci govore i o većim brojkama. Ostat će kao crna mrlja zabilježeno i nezanimanje UN-a i zapadnog svijeta da se taj pokolj zaustavi. Genocid je prekinut nakon što su RPF (Tutsi) srušili Vladu i preuzeli vlast. Bojeći se osvete Tutsija, više od 2 milijuna Hutua napustilo je zemlju, ali su se mnogi u međuvremenu vratili. Stanovništvo te države čine pripadnici plemena Hutu (84%, uglavnom ratari), Tutsi (15%, stočari) i Twa (1%, lončarstvo i lov). Uvjerljivo najbrojnija vjera u Ruandi je kršćanstvo, među kojima su najbrojniji katolici. Pomagao je i Tutsije i Hutue.

‘Vjeko se služio različitim inteligentnim idejama da prebaci Tutsije iz Kivumua’, prepričava Esperance Mujawamariya. Drugi su svećenici napustili Ruandu i otišli u Burundi. Samostan je bio prepun izbjeglica. Vidjevši što se događa i osjećajući opasnost, Esperance ostavlja kuću i pridružuje se ostalim izbjeglicama u župi.

‘Prvo je počelo u Kigaliju i polako se proširilo u okolna mjesta; Runda i Taba. Napetost je rasla i u Kivumuu. Stvorilo se ozračje obostrane sumnje i narod se podijelio u manje skupine. To je stvorilo velik strah pa smo od fra Vjeke tražili zaštitu. On nas je primio otvorena srca i duše, a većina nas je bila uključena u njegove socijalne projekte u župi. Našao je osobe koje su kuhale za nas. Bilo nas je oko 150 i nismo ni u čemu oskudijevali. On je prokrijumčario neke osobe za Burundi u vrećama. U te spada i njegov radnik Aimable Gatete, Gateteova sestra i mnogi drugi. Ponekad, vozeći kamion, nalazili smo Tutsije iz različitih dijelove Ruande. Skrivao bi ih u vreće. Nekima bi zakvačio bocu s infuzijom da izgledaju kao bolesnici. Ako bi ga tko zaustavio, rekao bi da vozi ozbiljno bolesne u bolnicu. Tutsima se savjetovalo da idu njemu u Kivumu i on ih je odmah vozio u Kabgayi jer ni u Kivumuu nije bilo sigurno, nije želio da budu ubijeni ili sasječeni u Kivumuu…’

Svi se slažu da je tijekom tih bezbrojnih akcija spašavanja i fra Vjekin život bio u neprekidnoj opasnosti. Claver Ndahayo, tajnik župe, upoznao je fra Vjeku 1983. kada je nadgledao gradnju župne crkve. ‘Od samoga početka fra Vjeko je pomagao siromašne i siročad. Pomogao je siromašnima formirati udrugu kako bi uspješnije pomogli sami sebi, a siročad su živjela s njim u samostanu. Izgradio je školu i ambulantu za našu župu.’

Oswald Ngendahimana, župni kuhar, svjedok je fra Vjekinih napora da pomogne onima čiji je život bio u opasnosti 1994. godine. Oswald se vratio iz izbjeglištva iz Konga (tadašnji Zair) 1996. godine. Našao je fra Vjeku kako popravlja kuće za udovice i one koji su preživjeli. ‘Fra Vjeko je bio hrabar čovjek. Vrlo malo ljudi bi bilo sposobno djelovati u takvoj situaciji. Vjeko je bio neizmjerno dobar i velikodušan čovjek. On je volio svakoga i svatko je volio njega. On je pomagao i Hutue i Tutsije’.

Autor: CroExpress Datum objave: 31.01.2024.