Silvia Buso ponovno hoda nakon hodočašća u Međugorju. Njena priča izazvala je buku. O njoj su izvještavale i talijanske televizije. Nijedan liječnik, rekla je, ne bi predvidio njen oporavak. Što se dogodilo?
Paraliza
Ispričajmo priču o ovoj djevojci iz Padove koja je 4. listopada 2004. godine, u dobi od 16 godina, u roku od nekoliko dana više nije mogla hodati i bila je prisiljena ostati u invalidskim kolicima. „Svi nalazi kliničkih testova bili su negativni, ali nitko nije znao kada ću i hoću li ponovno prohodati. Sljedećih mjeseci bilo mi je sve gore, smršavila sam i počeli su napadaji slični epileptičnim.
Na rukama je nose na Podbrdo
Obitelj Silvije Buso jako je odana Gospi. Roditelji mole, ona se postupno približava molitvenoj skupini i odlučuje sudjelovati u hodočašću u Međugorje. U petak 24. lipnja 2005. Silvia Buso boravila je u Međugorju. Na rukama je nose uz brdo. Među brojnim vjernicima koji iščekuju ukazanje je i vidioc Ivan.
Umirujuće svijetlo
“Prije 22 sata – kaže ona – bilo je deset minuta tišine, a dok sam molila privukao me tračak svjetla koji sam vidjela s lijeve strane. Bilo je to lijepo, umirujuće, meko svjetlo; za razliku od baterijskih svjetiljki i baklji koje su se stalno palile i gasile. Bilo je mnogo drugih ljudi oko mene, ali u tim trenucima sve je bilo mračno, postojala je samo ta svjetlost, koja me je gotovo zastrašila i više puta sam skretala pogled, ali onda se krajičkom oka neizbježno vidjelo” .
Pala sam i udarila glavom
Nakon ukazanja vidiocu Ivanu, pripovijeda Silvia Buso, “svjetlo je nestalo”. Nakon prijevoda Gospine poruke na talijanski, “dvojica iz moje grupe su me zgrabila da me nose i pala sam na leđa, kao da sam se onesvijestila. Pala sam udarajući glavom, vratom i leđima o to kamenje i nisam zadobila ni najmanju ogrebotinu. Sjećam se da je bilo kao da sam bila na mekanom, ugodnom madracu, a ne na onom tvrdom, uglatom kamenju. Čula sam vrlo sladak glas koji me smirio, smirio me kao da me mazio”.
Ustaje i hoda
Silvia Buso je odmah spašena. “Neki liječnici su mi pokušavali opipati puls i disanje, ali ništa, nije bilo znakova života. Nakon pet do deset minuta otvorila sam oči, vidjela sam oca kako plače, ali sam prvi put nakon 9 mjeseci osjetila svoje noge i tako briznuvši u plač rekla sam dršćući: “Izliječena sam, hodam!”
Uspon na Križevac
Djevojka kaže da je ustala “kao da je to najprirodnija stvar; Odmah su mi pomogli da siđem s planine jer sam bila jako uzbuđena i bojali su se da ću se ozlijediti, ali kada sam došla do podnožja Podbrda kada su mi donijeli kolica, odbila sam ih i od tog trenutka sam krenula hodati. Sljedećeg jutra u 5.00 samostalno sam se penjala na Križevac. Prvih nekoliko dana dok sam hodala, mišići nogu su mi bili oslabljeni i atrofirani zbog paralize, ali nisam se bojala pada jer sam osjećala da me nevidljive niti podupiru iza mene”.
Obraćenje
Silvia Buso kaže da se njen život danas promijenio “ne samo zato što sam fizički ozdravila. Za mene je najveća milost bila otkriti vjeru i spoznati koliku ljubav Isus i Gospa imaju za svakoga od nas. Obraćenje je spoznaja da je Bog prisutan u meni, On je zapalio vatru koju treba stalno hraniti molitvom i euharistijom.“
Izvor: Vjera.hr
Autor: CroExpress Datum objave: 21.02.2024.
