Autor: Z.S./hrvatiizvanrh.hr
‘Nije loše neko vrijeme provesti vani, biti stranac. Tek onda možeš vidjeti pravu vrijednost onog što si ostavio iza sebe’, kaže jedna od nekoliko povratnika u Hrvatsku koji će u petak u organizaciji Državnog ureda za Hrvate izvan RH sudjelovati na okruglom stolu ‘Hrvatska je moj izbor – prednosti i mogućnosti povratka u Republiku Hrvatsku’. Njih devetero objasnilo je zašto je Hrvatska – njihov izbor. 
Alesia Cristina Veracoechea Juriša rođena je Venezueli 1985. godine. Po zanimanju je naftna i građevinska inženjerka. Magistrirala je 2011. u Španjolskoj, gdje je i stekla prva poslovna iskustva. Njen djed, rođeni Zagrepčanin, je emigrirao u Venezuelu pedesetih godina prošlog stoljeća. Za život u Hrvatskoj odlučila se iz ljubavi prema dalekoj domovini o kojoj je pričala njena majka. Na pitanje zašto je, pored svih svjetskih odredišta, odabrala upravo Hrvatsku ističe kako je Hrvatska zemlja u kojoj se osjeća kao kod kuće te kako je upravo ovdje pronašla sve što joj je nedostajalo. Uz prirodne ljepote njezine druge domovine ističe ljubaznost ljudi i sigurnost. Od konca travnja ove godine ponosna je hrvatska državljanka. Danas živi u Zagrebu te intenzivno uči hrvatski jezik kako bi što prije i što kvalitetnije mogla krenuti u poduzetničke vode. Alesiji se odnedavna pridružila i njena majka te zajedno nastavljaju svoju hrvatsku priču.
Martina Rajić rođena je 1986. godine u Pordenone, Italija, kao kćer Talijanke i Hrvata. U prvim godinama njezina života obitelj se preselila u Graz, Austrija, gdje je odrasla i provela punih 27 godina. U Grazu je završila jezičnu gimnaziju, nakon čega je upisala pravni fakultet i diplomirala u siječnju 2010. godine. S obzirom na međunarodne okolnosti u kojima je odrastala, govori pet jezika: njemački, talijanski, hrvatski, engleski i francuski. Nakon diplome devet mjeseci je radila na Županijskom sudu u Grazu, te se nakon toga odlučila za život u Beču, gdje je naredne tri godine radila u međunarodnom odvjetničkom društvu. No, unatoč lijepoj i perspektivnoj karijeri i dobroj zaradi, sve je ostavila te se preselila u Zagreb. Na pitanje zašto je donijela takvu odluku, s kojim se kako sama kaže često susreće, odgovara kako je oduvijek sam znala da će jednog dana živjeti u Hrvatskoj, da ju je srce jednostavno vuklo u Hrvatsku. Martina kao objašnjenje navodi tezu da se čovjek s tri identiteta često odluči baš za jedan, a ona se odlučila za Hrvatsku. U Zagreb se preselila prije 2 godine, upisala je postdiplomski studij. Nedugo nakon toga, početkom ove godine, odlučila je otvoriti vlastitu tvrtku za prevođenje s jednim kolegom iz Zagreba. Odluku da živi u Hrvatskoj kaže nimalo nije požalila. Život u Zagrebu obožava, voli ljude, njihovu toplinu te napokon osjeća da je doma.
Don Markušić rođen je u Zagrebu, no kao jednogodišnji dječak, sa svojom obitelji se seli u Melbourne, Australiju gdje je odrastao i stekao diplomu pravnog fakulteta. No, usprkos brojnim poslovnim mogućnostima koje nudi daleka Australija, Donov izbor je bila Hrvatska. Don Markušić je prvi odvjetnik- povratnik koji je, unatoč mnogim preprekama, primljen u Hrvatsku odvjetničku komoru. S velikom upornošću savladao je sve različitosti obrazovnih sustava zemalja koje pripadaju različitoj kulturi i različitom obrazovnom sustavu te započeo svoju uspješnu odvjetničku praksu u Zagrebu. Multikulturalno iskustvo života i rada u Australiji uspješno implementira u svoju hrvatsku priču koja, kako navodi, ne bi bila uspješna bez ogromnog početnog kapitala a to je – ljubav prema rodnoj Hrvatskoj. ‘Po prvi put je upravo u Hrvatskoj netko ispravno napisao moje ime – to mi je bio najsretniji trenutak u životu’, kaže.
Matthew Anthony Trojić rođen je u New Yorku 1987. godine kao sin Hrvata iz Dubrovnika i majke s Filipina. Od malih nogu bio je okružen hrvatskom kulturom u vlastitom domu, ali i kao član i voditelj hrvatskog kulturnoumjetničkog društva u Douglastonu, Queens. Hrvatsko državljanstvo dobio je s devet godina. Matthew kao dijete nije naučio hrvatski jezik, međutim ističe kako je Hrvatska oduvijek bila važan dio njegovog identiteta. Na sveučilištu u New Yorku studirao je španjolsku i francusku književnost, a nakon studija radio je dvije godine kao asistent engleskog jezika u Parizu, te zatim dvije godine u Madridu. Matthew je strastveni lingvist te iako je savladao dva strana jezika, naglašava kako je znao da neće bio zadovoljan sve dok ne nauči materinji jezik svoga oca. Učenje hrvatskog započeo je još za vrijeme boravka u Španjolskoj te se oduševio kada je čuo za Croaticum, program učenja hrvatskog jezika. Postavši stipendist ovoga programa dobio je priliku ostati u Hrvatskoj. Od svih stranih zemalja gdje je živio, Matthew smatra da mu je bilo najlakše integrirati se upravo u Hrvatskoj. Danas je član Akademskog zbora Filozofskog Fakulteta u Zagrebu u kojemu izvodi hrvatske narodne pjesme. Cilj mu je jednog dana raditi kao Hrvat u europskim institucijama. Nakon što je, kako sam kaže, proveo dvije najbolje godina života u Hrvatskoj, ovdje se osjeća kao kod kuće.
Nathália Mocivuna Nascimento rođena je u São Paulu, Brazil 1994. godine. Četvrta je generacija Hrvata u Brazilu. Njezin pradjed i prabaka napustili su Korčulu 1925. godine, u vrijeme velike gladi i siromaštva. Prabaku nije upoznala, no od pradjeda je slušala lijepe i radosne priče o Hrvatskoj, koje su kod nje uvijek budile znatiželju. Iz tog razloga je odlučila da će kad odraste dati sve od sebe da upozna hrvatsku kulturu i njezine običaje. U Zagreb je stigla prije više od godinu dana kao stipendistica Croaticum, programa za učenje hrvatskog jezika te trenutno pohađa četvrti stupanj. Prošle godine upisala je Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu te postala prava zagrebačka studentica. Život u Hrvatskoj vidi kao izazov i priliku. Nathalia ističe kako nikako ne bih htjela biti dio statistike mladih koji napuštaju Hrvatsku, kao što su je napustili njezini preci prije 90 godina. Prema njezinom iskustvu život u Hrvatskoj je vrlo ugodan, ljudi su pristupačniji i nema straha na ulicama. Naglašava kako se ovdje osjeća kao dio društva a ne kao stranac, kako je u Hrvatskoj našla sreću te se nada da budućnost sprema dobre stvari za nju i za njezinu Hrvatsku.
Igor Jurak je voditelj laboratorija za istraživanje virusa na Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci. Rođen u Varaždinu i tijekom mladosti sanja sportsku karijeru gdje je kao nacionalni reprezentativac i rekorder 1991 proglašen najboljim sportašem grada; međutim noge ga odnose u drugom smjeru. Diplomirao je Molekularnu biologiju na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu u Zagrebu i nedugo zatim zapošljava se na Institutu Ruđer Bošković (IRB) gdje je već kao student provodi iznimno puno vremena sudjelujući na istraživačkim projektima. Iskustvo s IRBa bilo je kritično za razvoj želje za znanstveno-istraživačkom karijerom. Prvenstveno zbog ambicije i znatiželje 2002. g odlazi na doktorat u Wuerzburg u Njemačkoj gdje je i doktorirao u području virologije. Nakon kraćeg boravka na Institutu Robert Koch u Berlinu odlazi sa suprugom Hrvaticom, također znastvenicom, na Sveučilište Harvard u Bostonu. U godinama koje slijede, uz iznimna odricanja i posvećenosti poslu, nizaju se znanstveni uspjesi i objavljuje radove u najprestižnijim svjetskim časopisima. Za boravka u Americi postao je otac dvoje djece. Usprkos ponudama za posao izvan Hrvatske, nakon 11 godina izbivanja odlučuje se s obitelji za povratak u domovinu gdje danas vodi svoju istraživačku skupinu. Razlozi povratka su mnogostruki, od blizine roditelja i prijatelja, starih navika do stila života, međutim presudni su bili uvjeti za nastavak i razvoj karijere, odnosno vjera da se u Hrvatskoj mogu provoditi kvalitetna istraživanja ukoliko se zadovolje određeni preduvjeti. Sveučilište u Rijeci i eminentni pojedinci iz akademske zajednice osigurali su te preduvjete. Dobitnik je prestižne europske stipendije Marie Curie i projekta Hrvatske zaklade za znanost te član Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva.
Kristina Wolsperger Danilovski rođena je 1973. u Zagrebu. 1998. godine stekla je diplomu na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, a 2005. magisterij iz kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Životni put ju je krajem 2008. godine poveo u smjeru Danske. U Kopenhagenu je radila i živjela sa obitelji u razdoblju od kraja 2008. do kraja 2011. godine. Obogaćena novim iskustvom života u drugoj kulturi odlučila je podijeliti svoje doživljaje te je 2013. godine napisala i izdala knjigu Danci i stranci, u kojoj uspoređuje elemente, perspektive i prakse dvaju životnih stilova, onog Hrvatskog i onog Danskog. Na temelju vlastitog iskustva Kristina Wolsperger Danilovski naglašava kako je pozitivno ozračje prvi i najvažniji korak za cjelokupni boljitak Hrvatske te istovremeno i uvjet koje omogućuje i potiče povratak u Republiku Hrvatsku. Njezina knjiga Danci i stranci, proglašena je 2014. godine debitantskim hitom. Kristina od 2012. živi u Hrvatskoj ali ističe kako je neraskidivo vezana za Dansku te iskustva koja je ondje stekla. ‘Nije loše neko vrijeme provesti vani, biti stranac. Tek onda možeš vidjeti pravu vrijednost onog što si ostavio iza sebe’, kaže Kristina. Hrvatska nudi puno toga što nigdje drugdje ne možeš naći. Nakon povratka karijeru je odlučila nastaviti u poduzetničkim vodama.
Damián Bazan Mamić rođen je 1984. godine u Cordobi, Argentina. Majka mu je bila Hrvatica. Odgojili su ga baka podrijetlom iz Starigrada (Paklenice) i djed porijeklom iz Livna, Bosne i Hercegovine jer je majka umrla kad je bio još dijete. Za svoje odrastanje kaže da je bilo prožeto hrvatskim duhom, stalno slušajući baku i djeda kako govore o Hrvatskoj s ljubavlju i nostalgijom. Njihova želja da se vrate u svoju Domovinu, na neki način je postala upravo i moja želja, ističe Damián. Želja mu se ostvarila 2006. godine. Kaže da se u Hrvatsku zaljubio na prvi pogled te da se u Hrvatskoj po prvi puta zaljubio. Danas je oženjen i otac dvoje djece. Od 2007. godine radi kao novinar na međunarodnom radijskom programu Hrvatske radiotelevizije u uredništvu Glasa Hrvatske te paralelno studira geološko inženjerstvo. Na pitanje zašto je došao ili se vratio u Hrvatsku, odgovara da je to kao da pitaš Argentinca zašto se vratio u Argentinu. Jer tamo pripada. ‘Možda je za nekoga negdje bolje’, komentira, ‘ali za mene je ovo moje pa je najbolje’. Zna da živi upravo u zemlji u kojoj postoji ravnoteža između važnih stvari koji želi za svoju obitelj, a to su sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, slobodno vrijeme, kvaliteta života. Smatra da je jedna od njegovih misija, kao djelatnika u medijima, objektivno prikazati sve dobre stvari i poticati ljude na pozitivno razmišljanje,posebno među mladima, jer vjeruje u to da Hrvatska pruža mogućnosti i ima budućnost.
Gaella Alexandra Gottwald, slobodni kreativni savjetnik, art direktor i umjetnik te bivša ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika.. Diplomirala je Povijest umjetnosti i arhitekturu na sveučilištu Brown, te potom pohađala tečajeve na Filmskoj akademiji FAMU i Akademiji za primijenjene umjetnosti u Pragu UMPRUM te diplomski studij na Europskom institutu za dizajn lED u Milanu, ltalija. U godinama koje su slijedile, radila je u brojnim institucijama od Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku do Cinecitta filmskih studija u Rimu. Ima iskustvo u različitim kreativnim područjima. Radila je na projektima s lokalnim zajednicama, od Mozambika do Italije i Indonezije. Živjela je u 13 svjetskih gradova, no nigdje joj nije tako lijepo kao u Hrvatskoj. ‘Hrvatska je raj na zemlji’, kaže. Hrvatska ima sve – nevjerojatne prirodne ljepote, bogatu kulturnu i povijesnu baštinu, dobru klimu, iznimno talentirane i dobre ljude. No sav taj potencijal nije dovoljno iskorišten. Stoga putem umjetnosti, kao alatom za stvaranje društvenih promjena, stvara platformu da se ti ljudski potencijali realiziraju. Njezin inovativni i društveno osviješteni programi osigurali su joj i brojne nagrade: Nacionalna nagrada za inovacije u umjetnosti (DKl 2013), EU kulturnih menadžera (EUNIC 2013), bila je dobitnik Global Ambassadors Fellowship, Vital Voices za zenske vode Belfast, Irska (2014). lzabrana je za članicu Grupacije za konkurentnost u kreativnim i kulturnim industrijama te je članica žirija Global Shapers Community za mlade inovatore.Iako ima puno poziva za nastavak karijere izvan Hrvatske, ostaje tu. Nešto puno dublje me veže. ‘To nije samo zaljubljenost. To je ljubav prema ovoj zemlji i prema njenim ljudima’, kaže.
Datum objave: 22.05.2015.
