U vremenu kada je domoljublje često svedeno na navijačku euforiju, površnu simboliku i uniformirane parole, krajnje je vrijeme da se, kao narod, zapitamo – što znači istinsko domoljublje? Je li dovoljno obući dres i mahnuti zastavom ili to ipak podrazumijeva nešto dublje, odgovornije i zahtjevnije?
Domovina se ne voli vikom i bukom, nego šutnjom pred odgovorno obavljenim poslom. Vlastitim primjerom. Odgojem djece u poštivanju prema drugima, u njegovanju hrvatskoga jezika, u učenju naše povijesti – stvarne, slojevite, često bolne – a ne one prilagođene osobnim dojmovima i ideološkim škarama. Domoljublje se ogleda u svakodnevici: u uredno pokošenoj okućnici, u poštivanju zakona, u plaćanju poreza, u savjesnom obavljanju rada, bilo da se radi o pekaru, novinaru, liječniku ili poljoprivredniku.
Povratak bez pompe – tiha snaga povratnika
U posljednje tri godine više od 30.000 Hrvata vratilo se u domovinu. Mnogi nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu, ali i oni koji se vraćaju nakon desetljeća – nerijetko iz druge, treće pa čak i četvrte generacije hrvatskih iseljenika. Njihov povratak ne prati glazba tamburica niti doček s vijencima. Oni dolaze tiho – s iskustvom, radnom etikom i ljubavlju prema zemlji svojih predaka.
I to su ljudi na koje se moramo usmjeriti. Njih ne smijemo samo dočekati, već – slušati. Njihov pogled izvana, njihovo iskustvo življenja u društvima koja funkcioniraju, njihova radna disciplina, inovativnost, svijest o okolišu, skromnost i duhovna zrelost – to je ono što Hrvatskoj danas treba više nego ikada.
Ako želimo da broj povratnika jednom bude 300.000, pa možda i pola milijuna, onda sve državne resurse treba usmjeriti upravo prema njima. Stvoriti mehanizme potpore, ali još važnije – omogućiti im da svojim glasom, znanjem i primjerom mijenjaju zemlju nabolje.
Duhovna zrelost važnija je od raskoši
U duhovnom smislu, Hrvatska ne treba više bogatstva ni vanjskog sjaja – već više unutarnje zrelosti i skromne veličine. Tradicionalne, vjerničke sredine to znaju. U takvim zajednicama kršćanske vrline nisu samo riječi, već način života. U njima se jasno razaznaje granica između prolaznog i trajnog, između pukog prestiža i stvarne vrijednosti. I zato je vrijeme da se ponovno okrenemo takvim korijenima, jer bez duhovne snage nijedna država ne može biti dugoročno zdrava.
Domoljublje bez duše postaje fasada. Domoljublje koje nije prožeto osobnom odgovornošću, duhovnom disciplinom i kulturnim samopoštovanjem – postaje prazna gesta.
Povratnici – korektiv društva
Posebno važan dio ove priče odnosi se na iseljene Hrvate iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije, koji nisu zatrovani lokalnim mentalitetom zavidne osrednjosti, niti su odgojeni u sustavima gdje se snalažljivost poistovjećuje s izbjegavanjem odgovornosti. Njihovo razumijevanje tržišne ekonomije, poštivanje privatnog vlasništva, volja za poduzetništvom i hrabrost u donošenju odluka mogu i trebaju biti korektiv našem sustavu.
Naša društvena klima često obeshrabruje ambiciju, poduzetnost i slobodu. Povratnici su ljudi koji nas mogu naučiti drukčijem duhu – onome u kojem se rad ne omalovažava, znanje se ne skriva, a uspjeh ne prezire.
Zaslužujemo blagoslovljenu budućnost
Neće nas spasiti više EU fondova, više stranih ulaganja ni više političkih obećanja. Spasit će nas povratak temeljnim vrijednostima. U toj tišini odgovornosti, u urednim životima tisuća običnih ljudi koji vole Hrvatsku bez galame – tu se krije budućnost.
Ako to prepoznamo, ako prestanemo tražiti krivce i počnemo gledati u ogledalo, tada možemo reći: pred ovim narodom je blagoslovljena budućnost.
Autor: CroExpress / Ivan Novokmet Datum objave: 31.08.2025.
