Piše: Vlado Čutura
Dr. fra Častimir Majić rođen je 9. siječnja 1914. godine u Vitini, u Hercegovini, gdje je završio osnovnu školu, a franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevcem je postao u franjevačkom samostanu na Humcu 2. srpnja 1933. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Mostaru i Rimu. Svećenik je postao 4. lipnja 1939. u Mostaru. U studenom 1941. odlazi u Freiburg na studij germanistike te se istodobno pastoralno brinuo za slovenske i hrvatske iseljenike u više njemačkih gradova. Tu je postigao doktorat iz filozofije i doktorat iz teologije. Bio je student Martina Heideggera i Ursa von Balthasara. U SAD je došao 22. ožujka 1951. na ratnom brodu ‘Bretchford’. Na njemu je bilo 1305 putnika. Svi su putnici bili prozivani brojevima, a ne imenima. Bilo je 78 Srba, 305 Židova, te 3 Hrvata: Naglić, Maras i fra Častimir.
Putovali su iz Brehemerhavena 12 dana do New Yorka, a zatim je putovao vlakom do Chicaga gdje je stigao na Uskrs 25. travnja 1951. Obnašao je brojne dužnosti, od urednika lista ‘Danica’, pomoćnika u pastoralu na hrvatskim župama, zatim župnika, kustosa, gvardijana, urednika Hrvatskoga katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara. Obavljao je službu vijećnika kustodije, predsjednika Saveza hrvatskih svećenika Amerike i Kanade te tajnika Saveza i urednika glasila Saveza ‘Viniculum caritatis’… Prema izvješću generalnog ministra, jedan je od 15 franjevaca u cijelom svijetu koji je doživio sto godina života.
Kako ste se našli u Chicagu, svojom voljom ili ste kao franjevac morali u zbjeg pred komunističkim progonima. Kako je to izgledalo?
Osobno sam izbjegao masakr komunističkih odreda slanjem na studij u Njemačku. Tek sam 1946. saznao za ubojstvo svojih 66 franjevaca i ostalih žrtava komunizma, što mi je javio dr. fra Dominik Mandić iz Rima. To su bili moji kolege i profesori. O njima sam napisao sjećanja koja su objavljena u knjizi ‘U Nebo zagledani’, 2011. U emigraciji su mnogi stradali od te komunističke čizme. Više od 70 ljudi je ubila Udba. Među njima je bio i Križan Brkić iz Los Angelesa, predsjednik Udruge Hrvata Losa Angelesa. Meni je osobno poslana bomba u jednom paketu. Dakle, ta komunistička žrtva pratila me je kroz cijeli život. Budući da sam bio zauzet u radu za slobodu Hrvatske, njihova prijetnja bila je stalna, a moji prijatelji i suradnici su ubijani. Moja generacija je to proživljavala cijeli život. Nadam se i molim Bogu da je to vrijeme iza svih nas. I nikada više.
Na koji ste način i kroz koje projekte svoga djelovanja promicali očuvanje hrvatskoga i katoličkoga identiteta?
U Americi smo imali svećenički savez kojemu sam bio predsjednik. Imali smo i svoje glasilo ‘Vinculum caritatis’. Taj savez pomagao je na mnoge načine hrvatske programe, događaje i institucije. Izdavali smo liturgijske knjige i organizirali smo pomoć Hrvatima u potrebi, a posebno smo pomagali kardinalu Stepincu. Uspjeli smo posebnim kanalima dođi do njega. I u Americi smo o njemu stalno govorili, njegovo smo ime s ponosom pronosili. Sjećam se kada smo zajedno u Chicagu s kiparom Ivanom Meštrovićem svečano organizirali 60. obljetnicu njegova života, 1958. godine.
Bilo je više od 2000 ljudi u hotelu ‘Morisson’ na tom skupu. S nama je bio i nadbiskup Chicaga kardinal Meier. Stoga smo svake godine imali i 10. veljače dan sjećanja na kardinala Stepinca. Stalno smo organizirali događaje koji su govorili o našem hrvatskom i katoličkom identitetu. Tjednik ‘Danica’ bio je vodeći list hrvatske emigracije. Preko ‘Danice’ mi smo obavještavali naš narod o potrebi suradnje emigracije i odanosti hrvatskoj ideji te cilju oslobođenja Hrvatske od komunista i stranih utjecaja (posebno Beograda i Pešte).
Bio je to tjednik koji je išao u sve dijelove svijeta i sve kontinente. Naša franjevačka tiskara u Chicagu, koja je osnovana 19. prosinca 1946. a prvi ju je vodio fra Anzelmo Slišković, bila je važan kotač u tom procesu rada za Hrvatsku. U njoj su tiskana djela najboljih hrvatskih pera u emigraciji, uključujući i sva djela dr. Mandića. Tiskara je radila 24 sata. Knjige, novine, magazini, leci tu su se tiskali. Tiskara je mnogo pridonijela radu za hrvatsku slobodu, identitet i katolički duh. Bez nje mnogi projekti bili bi teško izvedivi. Posebice naši proglasi, koji su išli često u javnost, svi su bili tiskani upravo tu. Tiskara je bila posebno na udaru Udbe, tako da smo morali imati i zaštitu američke policije.
Kada već spominjete kardinala Stepinca, Vi ste jedan od rijetkih još živućih ljudi koji je još davno susreo kardinala Stepinca?
Upoznao sam ga još 1938. Sjećam se kao jučer kada je naš meštar, odgojitelj fra Jerko Mihaljević, rekao nama bogoslovima da će nas posjetiti nadbiskup Stepinac. Bio je s nama u Mostaru. Održao nam je predavanja i išli smo zajedno s njim na Široki Brijeg. Bilo je mnoštvo naroda. Slavio je misu za puk i tu je ostao dva dana. Doživio sam ga kao učena čovjeka, ponizna, Crkvi odana. Bio je dostojan svoga svećeničkog i biskupskog staleža. Njegova figura je bila otmjenog gospodina. U razgovorima je bio jako ugodan. Svakome je dobro činio. Bio je miran. Blag čovjek, odan, uvjerljiv u svom vjerovanju. Bila mi je velika čast da sam te dane mogao biti u njegovoj blizini. Stoga kasnija zalaganja za njega bila su mi velika radost.
Koliko Hrvati druge, treće i četvrte generacije imaju osjećaj za svojim podrijetlom?
Držim da u Americi ima danas oko 500-600 tisuća Hrvata. Prva generacija snašla se dosta dobro. Našla je posao i njihova su djeca odrasla u hrvatskom duhu. Druga i treća generacija ovisi dosta o povezanosti s hrvatskim župama i udrugama. Hrvatske župe odigrale su nezamjenjivu ulogu u očuvanju hrvatskoga jezika i odanosti druge i treće generacije prema domovini njihovih roditelja. Većina njih su školovani. Mnogi su sve više u kontaktu s Hrvatskom. Naš narodni identitet nismo nikome htjeli prodati. Borili smo se za slobodu. Naše idealno gledanje na Hrvatsku često je doživjelo razočaranje. Mi smo se borili za časnu, dobru, poštenu Hrvatsku. Ali iako smo često razočarani, ne odustajemo. Nikada. Pa, mi smo bili kroz 13 stoljeća uglavnom robovi tuđina. Zato sloboda i jest tako teška, ali budućnost je naša.
Često se govori o povratku Hrvata u domovinu. Kakva su Vaša predviđanja? Kako Hrvati s američkog područja danas gledaju na Hrvatsku?
Hrvati ostaju ovdje. Imaju dobar posao, a mnogi su završili dobre škole. Da Hrvatska stoji politički i ekonomski bolje, sve bi bilo drugačije. U Hrvatskoj su zakoni i standard ispod kritike. U toj našoj maloj zemlji sve govori podatak da ima više od 360.000 nezaposlenih. To ne bi Amerika izdržala. Bojim se da oni koji odlaze, bilo prije ili kasnije, više se ne vraćaju. Ali isto mi se nekako čini da oni koji se vrate u Hrvatsku ne žive dugo. Ne znam zašto, ali znate, kada sustav ne funkcionira, onda to utječe na cijeloga čovjeka, kao i u komunizmu. Mislim da Hrvatima priječi povratak te još uvijek jako utječe socijalistički mentalitet. Njega kao da se Hrvati ne mogu riješiti. Nesigurnost života svakoga čini nesretnim.
Kakva je američka politika prema Hrvatskoj?
Američka politika vodi se svojim interesima u prvom redu. Ima aspiracije zadiranja u svačiju slobodu. Amerika sudjeluje u svemu gdje god se što pojavi što. Nama su nametnuli Dejtonski sporazum i prekinuli akcije koji su išle smjerom prema Hrvatskoj. Bilo je tu dosta plivanja u toj politici. Za ono za što su činili negativno 90-ih, sada se javno kaju. Mi smo samo branili svoje i ispali smo krivi. Danas mislim da je status quo. Mišljenja sam da je Amerika još uvijek više naklona Beogradu. Možda to čudno zvuči, ali je Amerika u svojoj povijesti uvijek išli s većim i jačim državama.
Sjećam se Bangladeša i Pakistana i drugih stvaranja nacija po svijetu. Kada su se dijelili bilo gdje, Amerika je uvijek nastojala da ostanu zajedno, jer njima je u interesu velika cjelina koju je lakše kontrolirati. Stoga je Amerika tako dugo insistirala na cjelovitoj, unitarnoj Jugoslaviji. Oni će pomoći Hrvatsku koliko njima odgovara interesno. Američka politika je uvijek samo američki interes. Sada su prema nama dosta nakloni, ali ako su Hrvati pametni, onda će svoj nacionalni interes naći u američkom interesu. Hrvatska geopolitička pozicija je izvrsna, samo čini mi se da hrvatska politika nije baš sposobna u međunarodnom vodama.
Naša vlada je usmjerena ljevičarski. Nije se opredijelila protiv komunizma i još uvijek kockaju sa srpskom politikom. Lom s Beogradom još nije dovršen. Imali smo kroz povijest podanički duh koji nije bio sposoban osamostaliti se, da se pozitivno oglasi u korist naroda. Taj podanički duh prati nas kroz stoljeća. Vrijeme je da se probudimo.
U posljednje vrijeme ponovno se događa iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i BiH-a? Kako to komentirate?
Ekonomska situacija sili ljude da traže sebi kruh i slobodu. I kruh je sloboda. To je najtragičnija pojava hrvatske povijesti. Naše stanovništvo ne samo da stari i ide u mirovinu, nego se naše stanovništvo smanjuje. Ekonomija je presudna. Ako nema posla i kruha, čovjek će otići, i što ljudi dalje odu, to se teže vraćaju. Možda se iz nekih zemalja Europe neki vrate, ali preko oceana nema povratka. Vlast sa svojim metodama nije našla nikakvo bolje rješenje da se standard poveća, da se radništvo uposli i da može sa svojom obitelji dostojno živjeti.
Političari su problem. Nemamo vizionara. Bez vizionara ne možemo naprijed. Treba imati vizionare koji u svom geniju imaju ideja kako situaciju promijeniti, kako učiniti radikalni zaokret. Vizionari znaju povesti, pokazati put i biti uvjereni da će on uspjeti. Sjećam se Konrada Adenauera i njegovih ministara. Bili su na koljenima, srušena zemlja, nemoguće stanje. I podigli su zemlju, stali na čelo svijeta. To čine samo vizionari. Hrvatima za to, čini mi se, nedostaje glavna stvar: disciplina! U BiH-u situacija je neodrživa. Postoje četiri problema: Srbi imaju previše vlasti u BiH-u, drugo: muslimansko-hrvatska federacija ne radi uopće.
Muslimani gledaju samo svoj interes. Treće: strani interesi podržavaju ideje muslimana i Srba više nego Hrvata. Četvrto: Hrvati su međusobno podijeljeni. Uz to ih je korupcija uništila. Mi smo postali dakle mala manjina. Nepovjerenje je preveliko. Stoga ljudi odlaze. Najrealnija situacija bi bila da se u BiH-u stvore kantoni po načinu švicarskog sistema. Po njima različite nacije imat će svoje centre i bit će im lakše surađivati međusobno. Ovako, to je razbijena kuća.
Kroz svoj dugi život susretali ste se i radili s mnogim poznatim osobama iz javnoga života?
Osobno mogu reći da sam uglavnom sve naše političke vođe i poznate radnike na oslobođenju Hrvatske osobno poznavao. Svakog od njega sam osobno znao i poštivao. Svi su bili uključeni u Hrvatsko narodno vijeće, poput Branka i Ivana Jelića, Vrančića, Nevistića, Nikolića, Mate Meštrovića i drugih. Susretao sam i druge, poput princeze od Saksona, bugarskog kralja Borisa, još 1943; mnoge, zaista mnoge američke senatore i kongresnike, kardinale i biskupe. Zajedno s don Antom Livajušićem i Stepinčevim tajnikom Stjepanom Lackovićem pokopao sam Vladka Mačeka. Bilo je to u svibnju 1964. u Washingtonu. Bilo nas je malo na sprovodu. Kasnije su zemne ostatke prenijeli u Zagreb.
Navršili ste sto godina, i dalje pratite sve, čitate, pišete, molite… Što je tajna dugovječna života?
Uredan život. Ne materijaliziran. Ne previše tjeskobe. Prirodni rast prihvatiti onako kako se u čovjeku razvija. Mi smo u školi bili poučavani disciplini. I sada vidim da je ona jako važna. Ne previše hrane! Treba sam sebe kontrolirati. Prelazak granica ne čini čovjeku dobro. To utječe na čovjekov duhovni i fizički život. Mali ljudi imaju svoje komplekse koji otežavaju čovjekov život. Treba se njih čuvati. I naći uvijek ravnotežu zdravlja, hrane, odnosa prema ljudima, pogleda na život, zdravu duhovnost. Dobro je biti umjeren. Ako čovjek nema duhovne podloge i metafizičke osnove, onda je izgubljen. Humor je važan, on je dio života, bez njega život ostaje sirov i suh. I zaista, nije bitno koliko dugo živjeti, iako je meni drago da sam doživio stotu, nego kako smo proveli život.
Datum objave: 23.06.2014.
