Dakle, ništa novo pod političkom kapom nebeskom, ili?

Njemačka demokracija odlikuje se stabilnošću i dugotrajnošću, ali s malim skretanjima udesno ili ulijevo  od centra, posljednje je uz pomoć savezne kancelarice Angele Merkel bilo vrlo izrazito jer je ona svoju formalno konzervativnu stranku Kršćansko-demokratsku Uniju gotovo pretvorila u inačicu neke socijal-demokartske strančice.

To bi se moglo promijeniti preuzimanjem dužnosti saveznog kancelara od strane Friedricha Merza, koji je po prvi puta u povijesti poslijeratne njemačke demokracije trebao dva zaleta da bude izabran na tu dužnost, a nakon prvog i neuspješnoga, svi su demokratski politički akteri u Njemačkoj, većim dijelom u Europi i nešto manje u slobodnom svijetu zavapili kako je on time već na startu ozljeđen, što ipak nije istina.

Deseti šef njemačke savezne vlade može se uvrstiti među one svoje predhodnike, koji su se na tu stolicu provukli kroz klance jadikovace s jednim glasom većine kao prvi kancelar Adenauer, a neki njegovi nasljednici imali su tu većinu samo od tri do pet glasova više od oporbe. Adenauer je svoju tijesnu pobjedu, neki tvrde s vlastitim glasom lakonski popratio riječima: Većina je većina.

Dakle, ništa novo pod političkom kapom nebeskom, ili?

Da, Merzova pobjeda ima svoju ne baš lijepu prošlost koja je opterećuje u sadašnjim mnogo težim vremenima nego što su bila ona kad je Adenauerova Njemačka tek dobila svoje prve injekcije demokracije i bila pod vanjskom zaštitom sila pobjednica u Drugom svjetskome ratu pa se, navodno, u njoj i oko nje nije politički ništa zlo moglo dogoditi. Današnja vremena ipak su bremenitija raznim opasnostima koje bi Njemačku mogle odvući u tabor Mađarske, Slovačke i Rumunjske i time ovu središnju europsku zemlju pretvoriti u eksploziv koji bi rasturio NATO i Europsku Uniju kao da nikada nisu postojali.

A taj eksploziv naziva se Alternativa za Njemačku, kraticom AfD, stranka koju je Savezni ured za obranu ustavnosti klasificirao da je dokazano desno ekstremistička i na temelju toga neki važni političari traže zakonsku zabranu djelovanja te stranke, prve po snazi u njemačkoj oporbi, pa se čak i visoki službenici Trampove administracije bune protiv navodnog progona te stranke što mnogi politički vještaci smatraju pretjeranim, no o tome nešto kasnije.

Nakon što je Merz pao na ispitu u prvom glasovanju za saveznog kancelara mnogi su postavili pitanje: tko mu je tu postavio nogu, ustvrdivši da bi to mogli biti socijaldemokrati, ali i članovi njegove parlamentarne skupine.

Socijaldemokrati radi toga što je proturio jedan zakon u Bundestagu uz pomoć glasova zatupnika Alternative, a njegovi stranački prjatelji jer je nekima spriječio ulazak u Vladu. No, zasada nitko ne zna tko je glasovao protiv Merza jer je glasovanje bilo  tajno. Možda će to netko odkriti mnogo kasnije ako zaželi napakostiti svojoj stranci i njezinu vođi Merzu koji je osim saveznog kancelarstva zadržao i vodstvo svoje stranke.

Merz je predložio svoje ministre, sedam iz Kršćansko-demokratske Unije, tri iz bavarske Kršćansko-socijalne Unije i sedam iz Socijaldemokratske partije Njemačke.

I s tim neki iz njegova politčkoga tabora nisu bili zadovoljni, no ako pogledamo političku težinu novih ministara vidjet ćemo da se ona sastoji od Merzovih ljudi najvećeg osobnog povjerenja kao i od mlađih stručnjaka tako da bi se s  tom mješavinom mogli zadovoljiti i najveći kritičari njegove politike jer je s jedne strane osigurao vjernost svojih ministarskih kolega, a s druge strane može se koristiti profesionalnošću mlađih ministara.

Nakon što je dobio dekrete Saveznog predsjednika Steinmeiera o imenovanju ministara, Merz se uputio u blitz posjete Parizu i Varšavi, metropolama u kojima Njemačka ima najbliže saveznike i u kojima se kuje zajednička politika prema ruskom imperijalizmu koji ugrožava životnu egzistenciju Ukrajine, a u ne baš dalekoj budućnosti ne samo nje nego i triju malih baltičkih zemalja, NATO-a, Poljske i  Moldove, dakle prostora s kojega bi se mogao zapaliti inferno Trećega svjetskoga rata o kojemu se u Moskvi otvoreno govori i još žešće s njim prijeti protivnicima Putinova režima čiji je glavni cilj uništenje ukrajinske nacije i osnivanje velikog ruskog imperija sastavljena od ostataka carske Rusije i boljševičkog Sovjetskoga Saveza.

Kao otežavajuća okolnost dolazi činjenica da Putin ima svoje jatake u Europskoj Uniji kao Mađarsku i  Slovačku kao cjeline, ali i neke političke avanturiste u Rumunjskoj, Italiji, Hrvatskoj i Francuskoj, dok obratno u Rusiji i njojzi prijateljskim zemljama nema ni traga proeuropskim političkim snagama, baš obratno Kina, Sjeverna Koreja i Iran aktivno pomažu Rusiju u uništavanju Ukrajine kojoj prijeti Amerika da će izaći iz kruga njezinih pomagača pa kome opanci, kome obojci. Ako bi se to dogodilo bilo bi samo pitanje vremena kad će Ukrajina potpisati bezuvjetnu kapitulaciju.

Što se tiče zabrane Alternative za Njemačku, možemo ustvrditi da se ona vješto brani od ucjena Saveznog ureda za obranu ustavnosti podignuvši prosvjed protiv njegovih tvrdnji pred sudom, a i neki demokratski vještaci smatraju da bi bilo bolje boriti se protiv desnih ekstremista političkim, a ne pravnim sredstvima.

Osim toga optužba Verfassungsschutza služi alternativcima kao izlika da ih se progoni što im donosi dodatne bodove u ispitivanju javnoga mnijenja.

Vjerojatno je čitava ova zarzlama došla prekasno jer nije mala stvar zabraniti jednu parlamentarnu stranku kao najveću u oporbi što se u Njemačkoj još nije dogodilo. Poučan je u ovom slučaju sličan postupak s desničarskom Nacional-demokratskom strankom za koju je Ustavni sud ustvrdio da je doduše antiustavna ali politički nije u stanju ugroziti državni opstanak Njemačke i nije ju zabranio.

Sve navedeno trebali su imati pred očima njemački narodni zatupnici kad su Merzu odkazali poslušnost poradi svojih malih egoističnih i osvetničkih emocija.

Bogu hvala ipak je prevladao politički razum pa je Merz dobio dovoljno glasova preko aposolutne većine u Bundestagu da može postati šefom njemačke vlade Bundeskanzler kako bi započeo svoju politiku jačanja ekonomske snage Savezne Republike Njemačke, osposobljavanja njemačke vojske Bundeswehra za obranu zemlje, moderniziranja državne uprave, jačanja kohezije unutar NATO-a i poboljšavanja svoje europske politike jer samo Europska Unija kao savez slobodnih i suverenih država može zajedničkim snagama uspješno konkurirati sve većim hegemonističkih požudama Rusije, Amerike i Kine koje se već nalaze za stolom prekrajanja geopolitičkog zemljovida zemaljske kugle.

Njemačka može primjerom svoga upravljanja državom biti uzorom drugim zemljama, pa i Hrvatskoj, da je u tome slijede uz uzimanja u obzir posebnosti svake od njih da bi bolje funkcinirale u korist svojih građana, svoje države i Europske Unije.

Uzmimo samo dva primjera kao što je njemački Izborni zakon i federalizacija države.

Prema njemačkom Izbornom zakonu svaki građanin ima dva glasa, s prvim glasuje za svoga narodnog zastupnika u svome izbornom okrugu, a s drugim se odlučuje kojoj će stranačkoj listi u saveznoj pokrajini dati prednost, i mirna Bosna. Druga osnovica njemačke demokracije je njezin snažni federalizam iako je jednonacionalna država pa se tako preko predstavništva pokrajina iliti Ländera u Bundesratu uzimaju u obzir interesi provincija što ne šteti Federaciji kao cjelini.

Sve u svemu možemo ustvrditi da je ovaj neugodan start novog saveznog kancelara Merza ipak bio pozitivan kao upozorenje da se što pažljivije odnosi prema parlamentu i u svako doba koristi svoju političku moć u određivanju smjernica njemačke politike kao cjeline kako je i zapisano u Njemačkom osnovnom zakonu Grundgesetzu, kako se naziva Ustav ove sređene i uspješne države koja uz Francusku, Veliku Britaniju i Poljsku čini kralježnicu Europske Unije i europskoga dijela NATO-a.

Autor: Gojko Borić, Köln Datum objave: 13.05.2025.