Nedavno je predsjednik zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić predložio da se uvede kazneno djelo poricanja naravi Domovinskoga rata što su ljevičari odmah dočekali na nož predbacujući mu da ponovno uvodi ‘verbalni delikt’. To je upravo karikaturalno jer ljevica je u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije naveliko koristila ‘verbalni delikt’ za učvršćenje komunističke diktature.

U interviewu Večernjem listu ( 21. ožujka) Turudić niječe da je svojim prijedlogom htio uvesti ‘verbalni delikt’ ponekad nazvan i ‘deliktom mišljenja’ nego je svoj prijedlog opravdavao time da odgovarajući zakoni već postoje u nizu demokratskih zemalja, spomenuvši Njemačku i Francusku . Posve je shvatljivo zašto je Turudić izašao s tim prijedlogom kojega objašnjava ovako: ‘Imamo čak i političare koji tvrde da su Hrvati krivi za pokolj na Ovčari te da je on bio izazvan ponašanjem Hrvata.

Postoji niz izjava kojima se tvrdi da su cilj Oluje bili zločini i etničko čišćenje… Gotovo dnevno netko tvrdi da smo vodili građanski rat i da nije bilo agresije na Hrvatsku.’ Turudić je mirne duše mogao navesti one koji to čine sve do predsjednika vlade Zorana Milanovića, a da o srpkim korisnicima hrvatskog državnog proračuna koji o Domovinskom ratu tvrde najgore i ne govorimo.

No prije nego što nastavimo moramo ustvrditi nekoliko činjenica. U Njemačkoj je stvoren pojam Wehrkrafte Demokratie – obrambena demokracija, kojim se tumači neophodnost da svaka prava demokracija mora silom zakona braniti svoje temelje i tečevine, pa čak i onda ako protivnici demokracije nastoje nastoje ostvariti svoje naume služeći se formalno zakonima.

Da bismo znali o čemu je riječ ne treba otići daleko, primjerice u Mađarsku gdje Orbanova vlada svojom dvotrećinskom većinom u parlamentu poništava broje demokratske stečevine . Nadalje važno je znati da sloboda mišljenja nije neograničena. Navest ćemo nekoliko primjera iz demokratskih zemljama u kojima se zakonom zabranjuju širenje nekih ideja i još više njihova primjena. 

U Belgiji je kažnjivo nijekanje genocidnih zločina nacističkih okupatora za vrijeme Drugog svjetskoga rata kao i omalovažanje časti pokreta otpora ili deportiraca. U Njemačkoj se u tome pogledu ide još dalje. Kažnjavaju se oni koji negiraju ne samo holokaust nego i zagovaraju nacionalsocijalističku ideologiju i njezinu primjenu, kao i oni koji se zalažu za ‘Anschluss’, pripojenje Austrije Njemačkoj. Pod udar zakona dolazi svi nositelji nacističkih simbola, zastava i odora.

Kažnjivo je i vrijeđanje žrtava nacionalsocijalizma, bilo živih ili mrtvih. Bivši njemački komunisti bili su dovoljno inteligentni pa svoje ideje i simbole uopće ne iznose u javnosti, te se stoga u zakonu ne spominju. Najviše što tvrde je da u bivšoj istočnoj Njemačkoj, DDR-u, ‘ipak nije bilo baš sve loše.’ No bivši pripadnici istočnonjemačke tajne službe Stasija uklanjaju se iz javnih službi. Zamislimo što bi bilo u Hrvatskoj ako bi se sve udbaše izbacilo iz državnih institucija ! Nezamislivo.

U Austriji je slično kao i u Njemačkoj, zakonom je zabranjeno nijekanje nacističkog genocida kao i opravdavanje, slavljenje i omalovažavanje svih ostalih nacionalsocijalističkih zločina . Dakako, zabranjen je i propagiranje ‘Anschlussa’.

U Poljskom se po zakonu kažnjavaju oni koji niječu nacističke, ali i komunističke zločine te zločine protiv mira, čovječnosti i one počinjene u ratu. Pod udar zakona dolaze i represije komunističke vlasti protiv sudionika borbe za poljsku neovisnost. U Francuskoj je kažnjivo nijekanje zločina protiv čovječnosti koji su navedeni statusom Međunarodnog vojnog tribunala iz godine 1945., dakle riječ je o nacističkim zločinima kao i onima njihovih kolaboratera.

Sličan zakon važi i u Luksemburgu. U Izraelu postoji zakon kojim se kažnjava nijekanje holokausta kao i propagiranje simpatija za nacistička zlodjela, pri čemu se stalno navodi da kad je riječ o holokaustu ona se odnosi samo na ‘zločine protiv židovskih ljudi’. Drukčije rečeno, riječ holokaust prema izraelskom shvaćanju ne može se upotrijebiti za zločine nad drugim narodima.

Europska Unija izdala je smjerice za svoje države članice u kojima se navodi da je kažnjivo javno pozivanje na nasilje i mržnju, širenje publikacija u kojima se propagira nasilje protiv skupina i pojedinaca druge rase, boje kože, religije, podrijetla te nacionalne i etničke pripadnosti.

Također je zabranjeno javno toleriranje, nijekanje i masovno trivijaliziranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina onako kako je ustvrđeno prije navedenim statutom Međunarodnog kaznenog sudišta , točnije rečeno Nürnbernškog vojnog tribunala. To se odnosi i na zlodjela protiv pripadnika vjerskih zajednica.

Vijeće Europe i Europski parlament odavno su objavili rezoluciju u kojoj se poziva na zakonsko sankcioniranje zločina komunističke, fašističke i nacionalsocijalističke diktature, no u Hrvatskoj ona još nije pretočena u zakon kojim bi se konkretizirala.

Samo iz ovog kratkog pregleda može se vidjeti da prijedlog suca Turudića nije nikakva novost ili posebnost u državama Europske Unije i šire. No takav jedan zakon ne bi se trebao ograničiti samo na Domovinski rat. Više smo puta napisali, ali budući da se u Hrvatskoj sve brzo zaboravlja ponavljamo, prije svega trebalo bi promijeniti preambulu hrvatskoga Ustava tako da se iz nje izbace sva pozivanja na povijesne odredbe hrvatskih vlasti od sedmog stoljeća do Zavnoha, a namjesto tako navesti samo nekoliko općenitih rečenica o hrvatskoj borbi za samoopstojnosti, samoodređenju naroda prema Povelji UN-a, rezultatima referenduma o neovisnosti i tečevinama Domovinskoga rata.

Ako se to ne učini i ne ukloni Zavnoh, ostaje odrednica antifašizam koja u hrvatskom slučaju nije neutralna nego se tumači isključivo prema mišljenju komunista i njihovih sadašnjih sljedbenika, a komunizam je u nas počinio goleme zločine, koji su svojom brojčanošću, kriminalnom težinom i zlim posljedicama bili neizmjerno pogubniji od ustaških zlodjela. 

Trebalo bi staviti pod udar zakona propagiranje Jugoslavije bilo u obliku ‘Regiona’ ili ‘jugosfere’ kao i javno isticanje jugokomunističkih simbola, grbova i zastava, odora i tome slično. Isto bi vrijedilo i za promidžbu NDH kao i nošenje ustaških odora i simbola. A što se tiče pozdrava ‘Za dom spremni’, znamo da je to stari hrvatski pozdrav, no budući da su ga u nešto izmjenjenom obliku ‘Za Poglavnika i dom spremni’ koristili ustaše trebalo bi ga samo novčano kažnjavati, isto tako kao i komunistički ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu! ‘ jer su pod tim pozdravom počinjeni brojni zločini. Dovoljno je pogledati presude partizanskih prijekih sudova s drastičnim kaznama za nevine ljude. 

Hrvatska se napokon mora i zakonski osloboditi barem dijela zla svoje prošlosti, pri čemu znanost ostaje slobodna, znanstvenici mogu zastupati mišljenja koja nisu proširena u javnosti samo ako se oslanjaju na činjenice i argumente. Drukčije rečeno, povjesničari mogu o istim povijesnim zbivanjima imati različita mišljenja jer historiografija (povjesnica) nije egzaktna znanost kao matematika, fizika ili kemija.

Kao primjer uzimam njemački tzv. ‘Historikerstreit’, prepirka povjesničara, u kojoj su neki tvrdili da je njemački nacizam nastao posve autonomno , dok su drugi bili mišljenja da je bio posljedica komunističkih pobuna i revolucija u Europi. Jednima i drugima tiskaju se knjige premda je žestina te svađe odavno splasnula. No povjesničari nikad ne miruju.

Upravo prošle godine doživjeli smo pravi tsunami knjiga o uzrocima Prvog svjetskoga rata u kojima su neki povjesničari dokazivali kako krivnju za rat ne snose samo Austro-Ugarska i Njemačka nego i sile pobjednice Rusija, Francuska i Velika Britanija, ali i mala Srbija, što je do tada bio sakrileg u režiji potpisnika Verasillskoga ugovora i njegovih povjesničarskih sljedbenika, a oni su bili prevladavajući. Možemo pretpostaviti da će se takve razlike sve više uočavati i u zanstvenim djelima o Drugom svjetskom ratu, posebice onima u kojima se govori o ustaškoj i partizanskoj Hrvatskoj. Znam da se neki protive terminima ustaška i partizanska Hrvatska, ali ona je kao takova postojala između 1941. i 1945., ne samo na papiru nego i u teškoj zbilji.

Nažalost hrvatski povjesničari nisu baš toliko marljivi koliko neki strani pa najbolje knjige o tom tragičnom razdoblju hrvatske povijesti nisu napisane na hrvatskom nego na njemačkom i engleskom jeziku. Kad bi hrvatska država uložila više novca u znanstvena istraživanja naše novije prošlosti i u djela koja bi nakon toga nastala, bilo bi to od velike koristi i za odgoj mlađih naraštaja s namjerom da se ta prošlost više nikad ne ponovi.


Autor: CroExpress Datum objave: 18.04.2015.