Autor: Z.S./Narodni list
U knjizi ‘Zdravo oko – sjećanja’ koju je umjesto prerano preminulog supruga Zvonka dovršila i uredila Julienne Bušić, naveden je niz fragmenata iz života poznatog hrvatskog emigranta i političkog zatvorenika, Zvonka Bušića. Njegova razmišljanja, susreti s drugim ljudima te njegova sjećanja. Između ostalih je i poglavlje koje je naslovio ‘Stranke – strančice’ u kojem opisuje kako je, nakon što se vratio u Hrvatsku, ostao zgrožen i razočaran rascjepkanošću hrvatske političke scene, kao i političarima – sitnim dušama kojima su stranke i njihova osobna korist važniji od interesa Hrvatske.
Upravo u tom poglavlju, gdje izražava razočaranost hrvatskom politikom, politikom za koju smatra da treba biti, prema Platonovoj formulaciji, ‘umijeće u službi duša’, Bušić navodi i suprotan primjer koji je na njega ostavio trajan i dubok dojam. Nedugo prije puštanja iz zatvora, bio je zatvoren na posebno čuvanom odjelu, rezerviranom uglavnom za islamske fundamantaliste, u gradu Terre Hauteu u Indiani, stotinjak milja zapadno od Indianapolisa.
Dopušteni su mu bili posjeti samo dvije osobe, njegova prijatelja fra Joze Grbeša iz Chicaga, svakih tri mjeseca te supruge Julienne, jednom godišnje. Tada mu je najavljen posjet hrvatske veleposlanice Kolinde Grabar Kitarović, a kako opisuje u tom dijelu knjige Julienne, Zvonko se zbog tog posjeta silno radovao.
U tom je trenutku Bušić u zatvoru proveo više od 30 godina, još uvijek ne znajući hoće li ikada iz njega izaći živ. Bio mu je zabranjen razgovor na hrvatskom jeziku, osim s diplomatskim predstavnicima.
Julienne opisuje kako je Zvonku ovaj posjet bio izuzetno važan, jer u najstrože čuvanim zatvorima svaki posjet mnogo znači i često su zatvorenici upadali u depresiju, pa čak postajali i nasilni nakon neostvarenog , a željno očekivanog posjeta. Pita se tu i je li veleposlanica toga bila svjesna, no naslućuje da je s ljudskog stajališta nešto shvatila i naslutila te da je imala posebnu vrstu empatije prema tome što bi zatvoreniku mogao značiti otkazani posjet.
Večer prije planiranog i najavljenog posjeta Grabar Kitarović je saznala da ne može dobiti zrakoplovnu kartu jer su sva mjesta bila rasprodana, a kako nije mogla kontaktirati Bušića da mu to javi, odlučila se na netipičan potez.
Umjesto da otkaže posjet, sjela je u osobni automobil i uputila se na put od deset sati u jednom smjeru. Usprkos vremenskoj stisci, stigla je na vrijeme, no u zatvoru su odlučili da na susret treba čekati.
Tadašnja hrvatska veleposlanica je dočekala susret s Bušićem s kojim je preko četiri sata u maloj neklimatiziranoj prostoriji, na ljetnoj žezi od 35 stupnjeva, razgovarala o njihovim životima, nadanjima, snovima i strahovima, kao da su bliski prijatelji, koji se nisu dugo vidjeli.
Julienne priča kako je Zvonko to iskustvo spominjao mnogim ljudima, pitajući ih koji bi se hrvatski političar vozio deset sati i proveo s njim četiri sata na nesnosnoj vrućini, sve kako ne bi razočarao jednog zatvorenika.
‘Niti jedan njezin prethodnik to sigurno ne bi napravio. Većina ih ne bi pristala ni na let ekonomskom klasom, a koliko bi njih razgovaralo četiri sata s jednim bijednim zatvorenikom, kao da su jednaki. Ta skromnost, ta empatija, ili drugim riječima osobine pravog Čovjeka – to je ono što političarima danas nedostaje.’ kazao je Zvonko, a kako Julienne dodaje u knjizi, tu ljudsku stranu veleposlaničina karaktera doživjela je i sama.
‘Tijekom godina imala sam mnogo negativnih susreta s hrvatskim političarima kojima sam se obratila za pomoć. S veleposlanicom Kitarović bilo je drukčije, znatno drukčije. Kako se približavao datum Zvonkova oslobađanja, obavještavala me o svakom koraku, savjetovala se sa mnom o raznim pitanjima, dijelila sa mnom informacije. A kad je Zvonko bio na putu prema zračnoj luci kako bi se vratio kući, slala mi je SMS poruke o tome gdje je on, što se zbiva, što kaže američki tisak, riječi utjehe i ohrabrenja… iako je to sve trebalo biti ‘izvan radara’, ta je netipična hrvatska političarka mojoj ljudskoj potrebi da znam dala prednost pred političkim kalkulacijama. Nju je vodila empatija, ne politika.’ zaključila je Julienne Bušić.
Datum objave: 05.01.2015.
