Autor: Edi Zelić
Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Njeni građani sada slobodno putuju osobnim iskaznicama po Starom kontinentu i nitko ih ne pita odakle su, gdje žele ići, zašto putuju gdje putuju itd. Međutim, Hrvatska se baš sada sjetila oduzimati osobne iskaznice svojim građanima koji već desetljećima žive i rade u inozemstvu, šalju novac svojoj rodbini u domovinu, troše tijekom godišnjih odmora višestruko u odnosu na prosječnoga turista, plaćaju uredno poreze državi
Nije li zapravo skandalozno da se ljudima koji su desetljećima sanjali slobodnu Hrvatsku, koji su se iselili trbuhom za kruhom ili iz političkih razloga, jer su bili nepodobni komunističkom režimu, novim Zakonom oduzima dio hrvatskog identiteta?! ‘To je kao da ti odsjeku prste na ruci’, komentirao je nedavno jedan iseljenik kojemu je poništena osobna iskaznica u jednom našem konzularnom predstavništvu u Njemačkoj. Nepojmljivo, neviđeno, nezamislivo.
Na raport u policiju poput kriminalaca
Brojne su ostale konzekvencije i pitanja koja Zakon o prebivalištu donosi sa sobom. Ako netko tko većim dijelom godine živi u inozemstvu i nema prebivalište u Hrvatskoj, dođe na ljetni odmor u vlastita četiri zida, što bi onda ta osoba tamo trebala biti? Turist? Hoće li još doći vrijeme da će morati platiti i boravišnu pristojbu u svojoj kući ili stanu? Što je s umirovljenim iseljenicima koji u svojoj domovini (Hrvatskoj) borave po četiri-pet mjeseci u godini, uglavnom ljeti, a ostatak godine, uglavnom zimu, provode kod djece i unučadi u Njemačkoj ili drugim zemljama iseljeništva?
Po Zakonu, ako smo dobro protumačili, ti ljudi nisu dužni odjaviti prebivalište. Ali što ako im policijska patrola pozvoni baš u vrijeme kada se ne nalaze u zemlji? Hoće li ih se odjaviti, kako se to navodi u Zakonu, po službenoj dužnosti? Hoće li ih se kazniti? Hoće li oni svaki puta kada se vrate svojoj kući morati trčati na raport u policijsku postaju, prijavljivati se da su stigli, kao da su nekakvi kriminalci?
Na web stranicama MUP-a stoji da policija u svrhu utvrde živi li netko ili ne na navedenoj adresi prebivališta, može istraživati mjesto zaposlenja određene osobe, može ispitati pohađaju li djeca predškolske i školske ustanove u mjestu prijavljenog prebivališta, je li osoba ili netko od članova kućanstva učlanjen i aktivno sudjeluje u lokalnim sportskim, kulturnim i drugim ustanovama itd. Hej, pa gdje mi živimo? U policijskoj državi?
I što je s umirovljenim iseljenicima koji su jedan dio svoje mirovine, prije odlaska u bijeli svijet, zaradili u domovini i danas primaju po 200-300 kunića iz hrvatskih mirovnih fondova, dok mirovinu za ostatak radnog vijeka dobivaju iz Deutschlanda i drugih zemalja? Hoće li im hrvatski mirovni fondovi sada transferirati kune na inozemne račune njihovih formalnih prebivališta? I tko će snositi troškove transakcije i pretvaranja u deviznu valutu?
Što je s iseljenicima koji imaju prijavljene automobile u Hrvatskoj, koje koriste za vrijeme dolaska u domovinu? U slučaju da ih hrvatska država kategorizira kao trajno odsutne, moraju li odjaviti i svoje aute? Ili će auti moći ostati prisutni, a njihovi vlasnici odsutni? Vjerojatno tako, jer glavno je da se plaćaju registracija i osiguranje. Pare dajte, za ostalo tko vas šiša. Isto vrijedi i za bankovne tekuće i žiro račune, trajne naloge, kredite, da ne nabrajamo dalje.
Iseljeništvo kukavički šuti
OK, malo karikiramo. Ali najžalosnije od svega je zapravo što iz samog iseljeništva do sada, barem prema saznanjima autora ovog teksta, nije bilo prevelikog otpora niti organiziranog odlučnog prosvjedovanja iseljeničkih institucija, udruga ili pojedinaca protiv Zakona o prebivalištu. I to je tipična pojava. Naime, razočarenje i zasićenost politikom u iseljeništvu su ogromni. Starijoj generaciji je dosta svega, a mlade ionako nije previše briga za Hrvatskom, zaboravljaju svoj jezik u tuđini, a kamoli će se zanimati za politička događanja, previranja ili podmetanja, pa makar ona išla na njihovu štetu.
Prema iseljeništvu Zakonom o prebivalištu još jednom se odnose kao prema maćehi. Dobro je dok i da stižu novčani transferi i ulaganja, ali nitko se ne pita što s druge strane učiniti za iseljenike kako bi ih se dodatno emotivno privuklo i kako bi im se olakšao život. Oni su zadnja rupa na svirali za hrvatske političare. I to bez obzira na stranačku obojenost i pripadnost.
Jedni u domovini donose zakone kojima se umanjuje utjecaj iseljeništva. Drugi trče po dijaspori pozdravljajući razne hercegovačke, dalmatinske ili slavonske skupove grmeći s tribina kako im je stalo do iseljene Hrvatske, a istodobno držeći figu u džepu kada u domovini treba podignuti glas za pravu stvar. Gori od takvih su samo još oni nadobudni nazovi-zastupnici i pravobranitelji koji im stoje uz bok i s njima se slikaju, a sami su pripadnici tog napaćenog iseljeništva. Zamislite, hrvatskim se građanima oduzimaju osobne iskaznice i nikome ništa, svi o tome šute? Gdje je to moguće? Valjda samo u Hrvatskoj.
Datum objave: 22.06.2014.
