CroExpress/Ante Matić
– Bilo mi je dvadeset godina kad sam pošao na taj teški put. Niko nije znao kamo i zašto idem. Na granici su me dugo drugovi ispitivali. Ponavljao sam im da tražim oca. Jedva su me pustili da idem dalje putom što nikud ne vodi.
Stigao sam u zoru 15 svibnja 1965. godine do devetnaest borova, što usamljeni rastu duboko u blajburškom polju.
Umoran od duga, naporita puta, kojim je, dok sam ja plakao u kolijevci, prošla, na prevaru zarobljena hrvatska vojska, usamljen i žalostan sjeo sam kraj bora, dugo tiho plakao i zaspao. Na mramornoj ploču neko je napisao: ‘U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci. Svibanj 1945.’
Kad sam došao sebi, sunce se visoko diglo iznad borova, polja i mene. Sve je uokolo listalo, stasalo, mirisalo, cvalo, sjalo i blistalo u sunčanu, vedru i toplu danu.
Tako je bilo i onoga dana kad je otac odložio pušku i predao se našim zakletim naprijateljima Englezima. Izvadio sam iz torbaka olovku i papir. Dok sam pisao, suze su kapale na slova.
Kad si ti, oče moj, za slobodu Hrvata ratovao,
ja sam iz matere na kamen pao i siroče rastao.
Kako si nestao, nikad se nije saznalo.
Pušku si, kažu ako ne lažu, bacio u travu na ovom polju,
kod ovih borova u ovoj dolini olovnoj, predao se Englezima
a oni su te predali Titu i njegovim drugovima partizanima.
Ovo je, tada, polje ovo hrvatski narod prekrio,
a onda je zapovjednik združenih snaga
bahati Englez Aleksander iz Kazerte naredio:
Neka se počisti paluba!
I čistila se paluba krvava broda
čistila satima i danima
Tekle rijeke i nosile bol, nosile krv i strv.
Možda te, oče moj, pokosi rafalno Anka partizanka,
možda te drugovi pred kućom isprebiše motkom
možda te skojevci dokrajčiše za plotom.
Dok su ubijali, kažu oni koji su nekim čudom preživjeli
drugarice i drugovi su pjevali:
Nosim kapu na tri roga
i borim se protiv ustaša i Boga!
I grunu u me proljeće one strašne 1945. godine
kad ste izmučeni u smrt odlazili
a sve je uokolo cvalo i mirisalo.
Tisuće i tisuće domobrana i ustaša
partizani pobiše, skojevci streljaše
u tenkovske rovove i jame baciše.
Zla sudbina vaša i beskrajna tuga naša.
Baka te bolna i neutješna čekala i tiho u samoći plakala
Mati je uzalud tješila da ćeš doći prije ili kasnije
djed te, oče moj, nikad prežalio nije.
Minu dvadeset godina od kad te nema
od kad si, ćaća moj, netragom nestao
kao da si u crnu zemlju propao.
Oni što ti mladu život oduzeše
nikad im se imena ne doznaše
ne stiže ih kazna, nit se pokajaše.
Sjedim tužan pod borom u ovom polju
isto onako kako je djed sjedio pod jasenom
niz polje gledao i suze od mene skrivao.
Djeda više nema među živima
nema drage i dobre moje bake
a nema ni moje žalosne majke.
Sjedim sam i žalostan pod borom
pod ovim tuđim, hladnim nebom
i bludim niz poljanu u mračnu daljinu.
Dok tebe grli teški, skamenjen muk,
duboko u meni ječi ponižen čovjek
i zavija u nevremena kao gladan vuk!
U mrkoj planini i jami punoj noći i zloće
krik za krikom odjekuje u samoći
brdo ječi od Titovih strašnih riječi:
Likvidirajte bandite! Baan…dite…eee!
Likvidiraj…aja…aaaj…aaaja….aaaaa;
Likvidiraj bandu…andu…duuu… uuu!
Ante Matić – Borčanac
Bleiburško polje, 15. 5.1965
Datum objave: 15.05.2020.
