Autor: Zoran Stupar
Silvije Vidović, rođeni Karlovčanin, prije više od 10 godina nove izazove je potražio u Americi. Hrvatska je, jednostavno, postala premala za talentiranog klavirista. U novoj sredini vrlo brzo postaje prepoznat u eminentnim glazbenim krugovima. Završava magisterij, dolaze i prve nagrade, pa nastupi diljem Europe i SAD-a. Uskoro i doktorira. Silvije danas radi kao sveučilišni profesor na čak tri sveučilišta i, naravno, svira.
Je li američki san još uvijek živ? Barem za umjetnike?
– Američki san je definitivno još živ. U posljednjih godinu-dvije ekonomska situacija u Americi se dosta popravila, što automatski pomaže i prosperitet umjetnosti. Za razliku od Hrvatske, ovdje ima dosta mogućnosti za prezentaciju umjetnosti i u privatnim situacijama (ne samo u institucionalnim). Isto tako, po pitanju zaposlenja Amerika pruža znatno više mogućnosti. Vjerujem da SAD ima preko 200 visoko-školskih institucija koje uključuju i glazbene odjele (ravnopravno zagrebačkoj Glazbenoj akademiji).
Je li teško biti Hrvat u Americi?
– Ono što je sjajno u Americi, je da vas uglavnom nitko ne pita što ste i od kuda ste, barem u većini slučajeva. Tako to vrijedi i za nas Hrvate. Ja nikada nisam iskusio posebnu olakotnu ili otežanu okolnost na račun moje nacionalnosti. Naravno, imati američko državljanstvo puno pomaže kada se radi o ozbiljnijem zaposlenju (ja sam dobio državljanstvo 2009. godine).
Koju američku naviku ili kulturološku osobinu ste najteže prihvatili kad ste došli?
– Ne bih tu mogao izdvojiti ništa posebno. Ovdje definitivno ima dosta manjih detalja koje su za mene bile novost i prema kojima sam se trebao adaptirati. Npr., kada sam došao u Miami, nisam mogao shvatiti da je tu nemoguće neovisno funkcionirati bez auta. Na Floridi je javni prijevoz gotovo simboličan. Drugi detalj koji mi pada na pamet je da se ovdje u akademskom radu izuzetno cijeni pisanje članaka (eseja). U puno slučajeva nije jako bitno što netko može obrazložiti usmeno, već kako se izjasniti pismeno. Pisanje eseja nikad nije bila moja jača strana (velikom dijelom zbog hrvatskog/jugoslavenskog školskog sustava) pa sam tako na tome morao ozbiljno raditi.
Družite li se s hrvatskim iseljenicima?
– Na južnom dijelu Floride živi grupa hrvatskih iseljenika koja održava relativno kontinuirani kontakt. U toj grupi od oko desetak Hrvata ima raznolikih profesija, no mi smo nekako našli zajednički interes po nacionalnoj, a mogu reći i karakternoj osnovi. Za mene osobno takav socijalni dio života ima priličnu važnost. Poseban je osjećaj kada se nakon 24/7 izloženosti stranom jeziku možete izraziti i na materinjskom jeziku.
Što je potrebno za uspjeh u SAD? Je li istina da nije dovoljan samo naporan rad već i beskrupuloznost?
– Proces ostvarenja uspjeha u Americi ne razlikuje se puno od ostatka svijeta. Kao i bilo gdje drugdje, ovdje se isto tako naiđe na nepravde po svakom pitanju. Razlika je u tome, kao što sam već prije spomenuo, da je Amerika iznimno veliko tržište, pa ako se stvari ne odvijaju najbolje na jednoj lokaciji, uvijek možete pokušati negdje drugdje. Ipak, upornost i profesionalizam su ovdje izuzetno cijenjeni, pa sa tako na kraju i isplate.
Kako je biti sveučilišni profesor i glazbenik u SAD?
– Za poziciju sveučilišnog profesora ovdje je gotovo neophodan doktorat. Ja sam svoj doktorat završio prije 3 godine, i još sam uvijek u procesu traženja stalne sveučilišne katedre. Trenutno radim na tri sveučilišta, no samo kao assistent profesor, što je uobičajeni dio akademske karijere. Da biste dobili ‘tenure’ poziciju (kod nas je to nešto kao ‘redovni profesor’), u prosjeku je potrebno 4-5 godine stvaranja akademskog rezimea nakon diplome doktorata. 
Prema Amerikancima obično imamo predrasude kao neobrazovanima, nekulturnima…
– Uobičajene predrasude o Amerikancima su dijelom točne, no velikim dijelom i pogrešne. Potpuno je krivo generalizirati takav način mišljenja. Ono što je plasirano preko raznih medija (pogotovo televizije) je samo mali dio jedne kulture. Mislim da je prije usvajanja i izražavanja bilo kakvih sličnih predrasuda, potrebno doživjeti određeno osobno iskustvo. Za bolje razumijevanje američkih kulturnih, socijalnih i ostalih navika, trebalo bi dosta toga ovdje proputovati, te živjeti u SAD-u barem nekoliko godina.
Koliko koncerata održavata u SAD godišnje? Kako vas publika prihvaća i možete li izdvojiti neki koncert kao najdraži?
– U prosjeku održim desetak većih koncerata godišnje. Ja uvijek pokušavam dati svoj emocionalni i profesionalni maksimum, pa to publika često prepozna i iskreno nagradi. Tada je to i velika inspiracija za moj daljnji rad. Teško mi je izdvojiti moj najdraži koncert, ima puno takvih koji su mi ostali u dragom sjećanju. Prije nekoliko godina nastupio sam u ‘Zlatnoj dvorani’ Musikverein-a, i to je svakako bilo iznimno iskustvo.
Što biste poručili mladim Hrvatima koji misle da je Hrvatska postala premala za njihove ambicije?
– Po onome što čujem, sve je ustaljeniji trend odlaska mladih ljudi iz Hrvatske. S obzirom na to da je to bila i moja odluka, ja to svakako podržavam i razumijem. Mislim da bi svatko trebao pokušati iscrpiti sve potencijalne mogućnosti koje se mogu pronaći u našoj zemlji. Ako se i tada osobni napredak doima limitiran, tada je svakako opravdano pronaći neki drugi dio svijeta gdje se osobni talent može izraziti do maksimuma. Naravno, odlazak u inozemstvo ne garantira konačan uspjeh. Ja sam u Ameriku otišao 2003. godine, i budući da sam krenuo gotovo od same nule, to je za mene bio novi život u svakom smislu. Kada se sjetim svih tih teških trenutaka, mislim da to ne bih želio ponovno iskusiti.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Slobodnog vremena nemam previše, no kada ga uspijem pronaći pokušavam ga provesti igrajući se sa svojom trogodišnjom kćerkom. Isto tako, kuća u kojoj živim sa svojom obitelji ima priličnu okućnicu, koju sam održavam. Tijekom kišne sezone na Floridi flora raste izuzetnom brzinom što zahtijeva kontinuiranu brigu. Takav tip aktivnosti na mene djeluje antistresno. Trenutno radim i na organizaciji Karlovac Piano Festivala koji se održava svakog ljeta u mom rodnom gradu.
Datum objave: 02.11.2014.
