Autor: CroExpress
Nakon reakcije osječkog poduzetnika Damira Podhorskog, koji je osudio dio iseljenika koji odlaze iz Hrvatske, a da u njoj, prema njegovoj ocjeni, nisu ni pokušali uspjeti, javio nam se čitatelj Andrej Vitez. Andrej je iz dvaju poznatih tekstova, onog o ‘zemlji koja graniči sama sa sobom’ i kolumne Gorana Milića, ‘iskompilirao’ reakciju na stavove Podhorskog.
‘Poštovani gospodine Podhorski, svaka medalja ima dvije strane. Jedna strana medalje izgleda ovako:
‘Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje 12 sati. Gdje je zdravstveno besplatno, a liječenje skupo. Gdje svi roditelji nemaju pravo na dječji doplatak. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikada ne završavaju.
Gdje se povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji nikada nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju ludima, a lude sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest.
Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje vlada mito i korupcija. Gdje se živi od budućnosti jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svatko svakom smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako se što više nazaduje. Gdje normalni nisu potrebni, i zapošljavaju se nesposobni a ne sposobni. Gdje se tvoj trud, znanje i zalaganje nimalo ne cijeni.
Ima na Balkanu jedna zemlja u kojoj poštenjem, iskrenošću i marljivošću nikad nećeš stići do željenog cilja.’
Druga strana medalje izgleda ovako.
‘Usporedimo npr. Austriju i Hrvatsku. Švicarsku i Hrvatsku. Norvešku i Hrvatsku. Premda su navedene zemlje, mjereno BDP – om po stanovniku, otprilike četiri puta bogatije od nas, ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost. Niti su im četiri puta veće bruto plaće. Niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih. Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Ne idu im djeca na četiri puta skuplja maturalna putovanja. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, vjenčanja im nisu u prosjeku četiri puta skuplja, nemaju ni četiri mobitela na jedan naš.
Zapitajte se onda po čemu su te navedene zemlje drukčije i uspješnije od Hrvatske? Evo Vam primjera, a to je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Nažalost u Hrvatskoj još uvijek previše punoljetnih Hrvata mlađih od 30 godina živi kod tatice i mamice nego u Danskoj ili drugim navedenim zemljama.
Uzalud će mi netko objašnjavati kako mlad čovjek ‘ondje, u bogatom svijetu’ može sebi unajmiti stan i plaćati ‘sve ostalo’ od svoje plaće. A kod nas je to, navodno, nemoguće. ‘Dijete’, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio. Naša se logika pita zašto bi ‘dijete’ (29-godišnja osoba s fakultetskom diplomom) živjela nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni gvint! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate. U međuvremenu, pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva.
S velikim poštovanjem,
Andrej Vitez’
Datum objave: 04.03.2015.
