Autor: CroExpress
‘Željela bih lijepu novu frizuru za proljeće. Koštala bi me između 60 i 70 eura – ali to si ne mogu priuštiti. Ja sam samohrana majka, radim puno radno vrijeme u call centru velike njemačke korporacije u Brandenburgu – i sa svojom plaćom jedva pokrivam osnovne troškove’, požalila se anonimna majka njemačkom izdanju Huffington Posta.
Kako piše u pismu objavljenom u cijelosti, ona smatra da siromaštvo u Njemačkoj ne znači da netko gladuje nego da se mora odricati. ‘Nema dobre i zdrave hrane, kina, odmora – ili frizera. Ali to znači i odricanje od nade da ćemo ja i moja obitelj biti bolje u budućnosti’, piše.
Samohrani roditelji, navodi ona, ne mogu si priuštiti ono što je normalno drugima, a o tome nitko ne brine. Ona uživa radeći u call centru, ali zarađuje minimalnu satnicu od 8,84 eura. Posljednji put je bila na odmoru prije 10 godina i to u Njemačkoj. U inozemstvo nikad nije išla.
‘Trenutno mi je pećnica pokvarena. Ne mogu priuštiti novu. Za mog 16-godišnjeg sina i mene nema kolača i pečenki trenutno – samo što se može podgrijati u tavi. Čak i za novi bicikl – čisto nužnu stvar – fali mi novaca’, žali se ona.
Kako kaže, zarađuje 1162 eura mjesečno, uz što dobiva 192 eura dječjeg doplatka i 78 eura ‘džeparca’ za dijete. Ukupno 1432 eura. Stanarinu plaća 440 €, a kad plati i ostale fiksne troškove ostaje im oko 400 eura mjesečno, koliko u prosjeku iznosi socijalna pomoć Hartz IV. ‘I to s punim radnom vremenom. Je li to pošteno?’, pita se.
Njemica piše kako joj to nije ništa novo jer je odrasla u Istočnoj Njemačkoj u skromnim uvjetima života. Šestero djece je odgojila i otišla su iz kuće, ali strahuje da će život i za njih biti jednako skroman. Troje ih već živi od Hartz IV, a jedna kćer joj je samohrana majka s dvoje djece. Jedno dijete radi u obrazovanju, a dvoje bi voljeli raditi uz obrazovanje u Bavarskoj. No, ne mogu si to priuštiti, a ona im svojim primanjima ne može pomoći. ‘Zato su moja djeca ograničena u planiranju budućnosti. Ne samo u traženju pripravništva nego i u prilikama za karijeru’, piše ona.
U nastavku opisuje kako je živjela u vrijeme dok je imala supruga; od Zavoda za zapošljavanje dobivala je novac između 2005. i 2010. jer je zarađivala izuzetno malo. Suprug je bio kod kuće jer im je jedno dijete osoba s invaliditetom. No, kaže, u tim je godinama proživljavala birokratski pakao i maltretiranja od strane Zavoda i ne želi se vraćati u takav status.
Na kraju zaključuje da savezna vlada ne radi ništa da popravi ovu situaciju pa mnogi ostaju siromašni, unatoč tome što rade.
Datum objave: 29.11.2017.
