Autor: Z.S.

Jedan je hrvatski stručnjak, koji 20 godina radi u Irskoj, u izjavi za televiziju ove nedjelje rekao da iz Hrvatske ‘odlaze ljudi koji žele nešto postići, koji imaju volje i energije nešto napraviti za sebe i ljude oko sebe, za državu, za društvo, a ostaju ljudi koji su se predali’. Taj je proces nazvao ‘negativnom selekcijom’.

Ovakav stav poprilično je uvredljiv za one koji nisu u posljednjem valu iseljavanja iselili iz Hrvatske. Njime se proziva ljude koji ostaju u Hrvatskoj kao ostatak procesa koji je u smjeru prema hrvatskoj granici pozitivan, dok je biranje ostanka nešto negativno. Kao da su oni koji ostaju trop koji ostaje kod istiskivanja grožđa, dok će se ostali pretvoriti u ukusno vino.

U Hrvatskoj nisu, niti neće, ostati samo oni ‘najlošiji’, kukavice, neenergetični, neambiciozni, nestručni. Dapače – kao što su i mnogi iseljenici već zaključili – u nekim slučajevima treba više hrabrosti i energije za ostati u Hrvatskoj nego za otići iz Hrvatske. Iako je i iseljenički kruh često kruh sa sedam kora.

Važno je imati na umu da životna situacija ljudi unutar Hrvatske uvelike varira i da često mjesto gdje su živjeli određuje hoće li otići ili ostati – svima je jasno zašto se najmasovnije iseljava iz Slavonije i ruralnih dijelova Lijepe naše. Posla nema, ono što ima često se ne plati, preživljava se. Situacija je ipak nešto bolja što se više ode prema zapadu, osobito u Zagrebu. Posao se može pronaći; možda nije onakav kakav si je netko zamislio (na državnim jaslama, usko vezan u struku i sl.), ali neće biti takav niti u Irskoj ili Njemačkoj. Naravno, najlakše je onima čije obitelji imaju nekretninu ‘viška’ pa imaju gdje živjeti (čemu bi se oni točno trebali ‘predavati’?).

Ovakva izjava hrvatskog stručnjaka može se odnositi tek na pojedine skupine ljudi – npr. na one koji život isključivo najviše kroz prizmu materijalnog; da, većini je materijalnu sigurnost lakše ostvariti u Irskoj ili Njemačkoj nego u Hrvatskoj. No, to ne znači uvijek da je život u iseljeništvu bolji izbor za svakog od nas – nemamo svi jednake prioritete pa se ne može reći da se biranjem ostanka u ekonomski slabije razvijenoj državi netko ‘predao’. Njegova izjava može se možda odnositi i na one koji nemaju mogućnosti napredovati u znanosti pa je traže u inozemstvu.

No, ne treba zaboraviti niti da i u Hrvatskoj ima uspješnih poduzetnika. Ne moramo ovdje govoriti o Rimcu, možemo govoriti i o mnogim nepoznatim stručnjacima koji svojim poslovima uspijevaju osigurati egzistenciju svoje obitelji. Vjerojatno im je teže nego njihovim kolegama u Njemačkoj ili Irskoj, ali se ne predaju nego ‘udaraju’ još jače. To su heroji, a ne kukavice.

Hrvati vole kukati. Vole nazivati Hrvatsku najgorom zemljom na svijetu. Da je tako, onda bi i odlazak u Nigeriju za stanovnike naše zemlje bio korak naprijed. Naravno, životu u Hrvatskoj može se pronaći stotinu mana, ali mogli smo se roditi na sto puta gorim mjestima u svijetu. Ali nekad se čini da su stanovnici favela u Riju ili Bušmani sretniji od nas koji uživamo većinu dobrobiti modernog doba.

Nazivati nekog tko ostane živjeti u Hrvatskoj čovjekom koji se predao je debelo podcjenjivanje. Otprilike kao što bi bilo nazvati one koji iz Hrvatske odlaze ‘dezerterima’. Oni to nisu. Odlazak ili ostanak osobni je izbor svakog od nas – nekad je ta odluka racionalna i obitelji koja ode ispuni sve želje i snove, nekad je toliko iracionalna da na Facebooku čitamo upite zbunjenih Hrvata koji se javljaju s dublinskog aerodroma kako im hitno treba smještaj jer su upravo doputovali u Irsku.




Datum objave: 19.03.2018.