Kroz suze mi je rekao: ‘Tuđman je u Lepoglavi dobivao pisma i pakete, za mene nitko nije pitao’

Autor: Dinko Dedić

Od mog dolaska u emigraciju pa sve do uspostave hrvatske države (a za neke i dulje, kao što su Zvonko Bušić, Ante Ljubas i drugi), pored jugoslavenskih zatvora, u skoro svim zapadno-europskim zemljama, Americi i u Australiji, robiju su služili brojni hrvatski politički zatvorenici. 
Jedan on principijelnih zadataka HDP-a, organizacije kojoj sam pripadao i ‘Hrvatskog tjednika’ kojemu sam bio urednik, bio je brinuti se za njih, koliko je to bilo u našoj moći. Za zatvorenike u izbjeglištvu tražili smo legalne načine da im se smanji kazna, pronalazili odvjetnike, organizirali posjete i nastojali utjecati na političke vlasti u tim zemljama da im se poprave uvjeti života u zatvoru, obnovi proces itd. 
Za zatvorenike u domovini organizirali smo demonstracije, sakupljali potpise na peticije, štrajkali glađu i na sve moguće načine pokušavali utjecati na strane države da vrše pritisak na jugoslavenske vlasti na polju ljudskih prava, kako bi olakšali živote onima koji su kao zatvorenici savjesti ležali po zatvorima diljem Jugoslavije.
Tuđman u zatvoru

Kako sam bio jedan od rijetkih djelatnika koji su imali priliku (ili nepriliku) baviti se isključivo političkim, humanitarnim i općenito nacionalnim radom i biti na raspolaganju 24/7, imao sam čast posjećivati zatvorenike širom svijeta i sudjelovati u globalnim pothvatima ove vrste. Mnogi od njih nisu više među živima, a većina onih koji su opstali nalaze se danas slobodni u Hrvatskoj.

Kada je 1982. dr. Franjo Tuđman pao u zatvor, poduzimali smo mnoge akcije širom svijeta, u svim zemljama u kojima žive hrvatski iseljenici i izbjeglice. Tim, često masovnim prosvjedima, potpomognuto je stvoriti javno mnijenje u zapadnim zemljama, koje Jugoslavija nije mogla ignorirati.

Negdje 1987. sam u Njemačkoj sreo bivšeg političkog zatvorenika u Lepoglavi, Josipa Bilušića, za kojeg nikad do tada nisam ni čuo. Pričao sam mu što smo sve radili za dr. Tuđmana, a on mi je objasnio da se baš u to vrijeme nalazio zatvoren u Lepoglavi i to u ćeliji iz koje ga je mogao vidjeti. Kroz suze mi se obratio otprilike ovim riječima: ‘Franjo Tuđman je svakodnevno dobivao pisma i brojne pakete a ja sam iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, jeo kokošje guzice, kojih je svaki dan u zatvor dovežen jedan kamion iz neke klaonice peradi i nikad me nitko nije posjetio i nitko pitao za mene. Zašto niste nešto učinili za mene?’

Priznao sam mu da za njega nikad nisam ni čuo a tog dana sam naučio da ne samo pravda nije jednaka za sve, nego da i nepravda nije svima jednako nepravedna.

Datum objave: 10.02.2015.