‘Moja obitelj je dokaz da se upornošću i poštenjem može uspjeti’

Autor: CroExpress
Iz Koblenza nam se javio Zvonko Dominiković, koji je sa suprugom i dvoje djece nedavno preselio u Njemačku. Zvonko je sudionik rata u BiH i Hrvatskoj, a u Orašju je radio u zatvoru te imao ćevabdžinicu. No, jedna ponuda iz Njemačke je sve promijenila…

‘Poštovana redakcijo CroExpressa. Javljam vam se ovim pismom i najprije želim pohvaliti i podržati vaš rad. Objavili ste bezbroj priča o svemu i svačemu, a između ostalog i o ljudskim sudbinama. Pa me potakla jedna priča o gospođi koja je ostavila obitelj u Hrvatskoj i otišla trbuhom za kruhom.  Tako se to kaže kod nas.

Otac je radio u Njemačkoj

Rodio sam se u jednom selu kod Orašja (BiH). Imam 48 god. u braku sam 25 god. Imam sa suprugom dobar odnos i dva prelijepa zdrava sina od 15 i 20 god. Dijete sam čiji je otac bio na privremenom radu u Njemačkoj, a za tu sam državu i emotivno vezan zbog rata. Kad se počela raspadati Jugoslavija i došao rat, priključio sam se u obranu kuće i svoje domovine BiH. Kad je krenula akcija Oluja javio sam se kao dobrovoljac da idemo pomoći u Osijek, pošto se znalo da će tamo biti napadi odmazde.

Po završetku rata sam otišao u profesionalnu vojsku ‘Sinovi Posavine’ i tamo bio do 1998. Napustio sam gardu pošto nisam mogao podnijeti podilaženje i cinizam i kada sam vidio da neki ljudi grade karijeru na tuđoj muci. Zaposlio sam se u Kazneno popravni zavod Orašje 2000. i radio kao kuhar. 2007. sam sa suprugom otvorio ćevabdžinicu u Orašju i pošto smo oboje kuhari, a ja sam nešto i konobario, radili smo prilično uspješno. Ja sam i dalje radio u zatvoru, a kada sam slobodan onda i u svojoj radnji. U tome svemu nam pomogao i stariji sin koji je bio star samo 13 god., a kasnije i drugi sin.

Suprugu je pogodila rijetka bolest

Nakon tri godine supruga se razboljela od rijetke bolesti – Sjogrenov sindrom. Imala je često krize svijesti, jedan težak operativni zahvat, i to je sve ostavilo traga na nama svima. Supruga se sve teže nosila s radnjom i bolešću, a ja i djeca smo sve više ‘potezali’ da bi nju malo poštedili.

2014. god. je slučajno dobila ponudu da ide raditi kao kuharica u jedan hotel u Njemačkoj, gdje bi i spavala. Pošto je u ratu bila tamo kod sestre, naučila je nešto njemačkog jezika. Dogovorili smo se da ide probati. Otišla je 1. travnja, a ja sam ostao sa djecom kući. Kada je krenula raditi, nakon 15 dana sam je pitao da mi iskreno kaže kako joj je i kako se zdravstveno osjeća. Odgovorila mi je da je posao super i da još niti jednu tabletu nije popila, a pila ih je pola šake svaki dan i od njih joj je bilo jako loše. Već tada su kroz mene prošli neki ugodni trnci, već sam tada osjećao da je to to. 
Onda je u svibnju došla poplava i tada se sve prelomilo. Rekla mi je – pošalji djecu kod mene. Mlađega je odmah upisala u školu, a stariji je za mjesec dana našao posao. Sada radi i ide na integracijski kurs njemačkog jezika koji mu plaća država. Supruga prima dječji doplatak za njih obojicu.

‘Donio sam tešku odluku’

Ja sam ostao sam kući i tijekom poplave sam dugo razmišljao, pošto sam imao vremena i nisam išao na posao. Tad sam odlučio da napustim sve i da trebam biti sa svojom obitelji. Kako sam ja dijete koji je odrastao sa majkom viđajući oca samo dva puta godišnje, nije bilo dvojbe da donesem odluku koja je, iskreno, bila jako teška. Radnja je radila, ja sam imao jako dobru plaću u zatvoru, za naše uvjete. 1. studenog 2014. sam zatvorio radnju, a 1. prosinca sporazumno raskinuo ugovor sa zatvorom. U međuvremenu je supruga dobila posao u državnoj ustanovi gdje i dobila stan, mlađi sin se uklopio u školi, ja sam našao dobar posao u jednom hotelu.

Ovo sto ću vam sada napisati nisu glavni razlozi što sam ostavio sve, ali osjećam potrebu da ovo kažem. Živio sam u državi u kojoj se ne cijeni rad, poštenje, prosvijetljenost. Živio sam u jedno nacionalnoj sredini. Živio sam u državi u kojoj mali poduzetnik , ako nije politički podoban i poltron, a radi pošteno, ne može zaraditi toliko novaca koliko treba dati bahatim lešinarima koji ništa svoje nisu stvorili i koji žive na tuđim leđima, tako da za svoj uloženi trud i rad na kraju budeš kažnjen.

‘Uklopili smo se, radimo, učimo…’

Mi se trenutno nalazimo u Koblenzu. Super nam je, uklopili smo se, radimo, učimo, idemo u školu, družimo se i super nam je. Moja obitelj i ja smo dokaz da se može upornošću, držanjem zajedno i poštenim radom uspjeti bilo gdje na planeti. Moram naglasiti da nije bilo lako, ali upornošću i vjerom u Boga i obitelj sve se može.

I na kraju još da kažem da i u Hrvatskoj nije ništa bolje stanje. Sve dok političari ne shvate da su ovu državu najvećim dijelom stvorili branitelji zajedno sa svima drugima i da ova država nije ničija privatna firma, ljudi se neće prestati masovno iseljavati tamo gdje je bolje, gdje neće ponižavati tvoju inteligenciju. I želio bih napomenuti da bi nam puno, puno teže bilo da nemamo državljanstvo RH. 
Živjeli vi meni!’  

Datum objave: 05.02.2015.