9. ožujka 1949. godine u Subotici je rođena jedna od legendi Domovinskog rata, žena koja je u najtežim ratnim trenucima grada Vukovara postala simbolom herojstva, građanske hrabrosti i humanosti – doktorica Vesna Bosanac.

Tih ratnih godina nije štedjela ni sebe ni resurse kako bi pomogla što većem broju ranjenih i potrebitih, “liječeći i JNA vojnike i srpske civile pod jednakim uvjetima kao i druge.”

Nakon pada Vukovara bila je zarobljena i odvedena na teritorij Srbije u logor Srijemsku Mitrovicu, mučilište i gubilište mnogih zarobljenika i hrvatskih vojnika u Domovinskom ratu.

Vesna Bosanac rodila se u Subotici, u Vojvodini, gdje i danas živi brojna hrvatska zajednica, a još kao dijete seli se u Borovo Naselje.

“Rođena sam u Subotici. Roditelji su bili prosvjetni radnici. Doselili smo se u Borovo Naselje kad sam imala godinu dana. Borovo Naselje nekad je bilo prepuno cvijeća, čijeg se mirisa i dandanas sjećam. Imala sam lijepo djetinjstvo. Sjećam se završetka osmog razreda, uzbuđenja i ushita što krećem u gimnaziju u Vukovar. Mislila sam cijeli je život preda mnom, sve mogu. Povremeno srećem svoje osnovnoškolske kolege, neki su tu, neki su se odselili. Često o tim danima pričam unucima dok gledam isti taj njihov ushit životom”, rekla je u jednom od rijetkih intervjua koje je davala za života.

U vrijeme kada su mnogi muškarci odbili preuzeti dužnosti u ratnim bolnicama u Hrvatskoj, a osobito Vukovaru, ova hrabra žena je preuzela tu dužnost i vodila bolnicu u vrijeme neposredno prije i za vrijeme bitke za Vukovar, organizirajući rad bolnice u vrlo teškim ratnim uvjetima. Kroz bolnicu je prošlo dvije i pol tisuće ranjenika, a tisuću od njih je moralo biti podvrgnuto teškim operacijama.

Nikada nije zažalila što je odabrala pedijatriju

Dvojila je oko toga želi li postati liječnica ili nastavnica, no predomislila se tijekom jednog posjeta svoje tete u Beogradu.

“U osnovnoj školi sam dvojila želim li biti nastavnica, kao mama, ili medicinske struke, kao teta, njezina mlađa sestra. Sjećam se svojih 10-ak godina i igranja lutkama. Sve sam ih poslagala u red i one su bile učenice, a mama mi je napravila u Stolariji Borovo zelenu ploču koja je bila kao školska ploča. Kad sam bila malo starija, odlazila sam u Beograd, k teti profesorici mikrobiologije na VMA. Kroz nju sam upoznala medicinsku struku i, čim sam prošla na medicini, o drugim fakultetima nisam više razmišljala. Znala sam da ono što sam izabrala moram i završiti. Bila sam uporna i 1972. sam ga završila”, kazala je svojedobno Vesna.

Na medicini se više puta i onesvijestila. To joj je, izgleda, bio jako dobar znak da se što više udalji od patologije te što više približi pedijatriji.

“Pitala me moja unuka, koja je sad 8. razred i razmišlja da upiše medicinsku, jesam li koji put pala u nesvijest tijekom studiranja. ‘Nekoliko puta’, rekoh. Prvi put na anatomiji, na obdukciji. Bila sam znatiželjna i u sve sam voljela zabiti nos da što bolje vidim. A tada se obdukcija učila baš na pravom mrtvom tijelu. Otvoreno tijelo na stolu, svi oni mirisi, formalin, nas 12 uokolo i ja najednom – tres. Probudim se i shvatim da sad ja ležim na stolu. Pored mene tri leša. Svi oko mene, digli mi noge. Tad sam odlučila da neću specijalizirati patologiju. Na petoj sam godini bila na praksi na kirurgiji. Doktorica, starija kirurginja, pitala me hoću li joj asistirati kod operacije vena. Naravno da hoću. Tada se to radilo tako da se vena na stopalu preparira, gore se kod prepone razreže i onda se to doslovce vuče van, mota oko ruke i ti gledaš kako ta vena ide kroz tijelo van. Samo me je pitala ‘Kolegice, jel vama dobro?’, a ja zelena. Odlučila sam da neću ni kirurgiju definitivno. Slučaj je htio da završim pedijatriju. Nije bilo jednostavno odlučiti se za nju jer liječiti djecu nije lako”, ispričala je za 24sata.

Svoj staž odradila je na Svetom Duhu, a zatim se vrlo brzo udala i rodila. Po povratku u Vukovar, odmah je počela raditi, bez obzira što joj je sin bio star samo dva mjeseca. Prijavila se za rad u ambulanti Lovas, no tadašnji direktor bolnice Popović rekao je da počinje raditi u Medicinskom centru.

Već na početku rata u Hrvatskoj preuzela je ravnateljstvo u Vukovarskoj bolnici te je u najtežem razdoblju ratnih razaranja grada upravljala bolnicom i organizirala skrb za ranjenike. 

‘Još uvijek smo živi ali, čini se, ne zadugo’

Cijela Hrvatska pamti Vesnino potresno pismo koje je uputila svega devet dana prije pada Vukovara.

“Dana 9. studenoga nastavljeni su direktni napadi na bolnicu iz teškog artiljerijskog naoružanja koja je već gotovo potpuno urušena… među ostalim, rođeno je nedonošće nakon samo 25 tjedana trudnoće, tjelesne težine 800 grama. Liječi se u inkubatoru u podrumu bolnice. Situacija je izuzetno teška uslijed neprekidne paljbe po zidovima i krovu bolnice. Vode nema. Tijekom poslijepodneva dva požara u krugu bolnice jedva su ugašena. Očajni, molimo, iako sada sa sve manje nade, hitnu intervenciju kako bi se JNA povukla i deblokirala Vukovar i omogućila evakuaciju 450 ranjenika uključujući nedonošćad i trudnice kao i njihovo adekvatno liječenje i tretman. Jučer, 8. studenoga, stiglo je 75 novih ranjenika na kojima je izvršeno 35 teških operacija. Ugroženi su životi medicinskog osoblja koje požrtvovno radi 24 sata na dan. PS: 10. studenoga 1991: još uvijek smo živi ali, čini se, ne zadugo”, napisala je Vesna.

U spomenutom intervjuu za 24 sata iz 2019. otkrila je kako ju je u životu najviše razočarala činjenica kako tada nitko nije odgovarao na apele.

“Svi oni silni poslani apeli na koje nitko nije odgovarao. Imala sam stvarno osjećaj da smo ostavljeni, zaboravljeni, da za nas nitko ne zna. Bili smo u totalnoj medijskoj blokadi i činilo mi se da moje i Sinišine apele nitko ni ne čuje ni ne sluša. Ali unatoč tome ništa me nije moglo spriječiti da napravim po svome i da pritom nitko oko mene ne primijeti tu moju tugu, slabost. Uvijek sam znala da moram do kraja biti ustrajna. A onda kasnije, kad sam izašla iz tog zatvora, vidjela sam koliko su ljudi skupa s nama patili i koliko su bili tada nemoćni. Ljudi su me dočekivali, pljeskali mi, htjeli me dotaknuti. To je sve za mene bilo šokantno”, rekla je.

Sredinom rujna 1991. doktorica Bosanac donijela je odluku da više nitko ne smije odlaziti iz bolnice, a u njoj je ostala sve do pada Vukovara. Kroz bolnicu je u to vrijeme prošlo dvije i pol tisuće ranjenika, tisuću od njih je moralo biti podvrgnuto teškim operacijama.

Nakon pada, tri je tjedna provela u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a onda još dva dana u Beogradu, prije nego je razmijenjena i prije nego je stigla u Zagreb. Bio je to prosinac 1991. godine.

Zanimljiv razgovor dala je za N1 televiziju 2016. godine, a u njemu je opisala sve ono što je ona svjedočila u Vukovaru

“Mogu naravno govoriti o svemu čemu sam ja nazočila i što sam ja vidjela, a i prema svjedočenjima ljudi kad su mene odveli. Dana 18. studenoga 1991. je potpisan međunarodni sporazum između Europske promatračke misije, Hrvatske vlade i JNA o evakuaciji vukovarske bolnice. Ujutro, u ponedjeljak su trebale doći ekipe Međunarodnog crvenog križa i započeti evakuaciju bolnice. Mi smo dan prije pripremili sve ranjenike i pacijente za evakuaciju i očekivali to što se trebalo dogoditi. Na taj se dan nitko nije pojavio. Oko 11 sati javili su nam se promatrači, iz obližnjeg sela, iz Negoslavca dokle su mogli doći. Do tamo ih je pustila JNA, a dalje nisu mogli. U utorak je u bolnicu ušla JNA, prvi put. Bez ikoga drugog. Kad sam vidjela da nema nikoga od onih koji su predviđeni sporazumom ja sam zahtijevala od oficira JNA da se sretnem s njima. Odveli su me u Negoslavce, vidjela pukovnika Milu Mrkšića i zahtijevala poštivanje sporazuma. On se ponašao kao da je ništa, ali je govorio da će sve učiniti da se evakuira bolnica na dogovoren način. Međutim, to se nije dogodilo, već je u srijedu 20. studenoga ujutro došao Veselin Šljivančanin i mene odveo u pritvor. Prozvali su van, na ulicu, iz bolnice sve koji su mogli hodati – ranjenike, civile, radnike. Prije toga su po popisu prozvali 25 najteže ranjenih i odveli ih kamionom u nepoznato. Dandanas ti ljudi nisu nađeni. Sve što se kasnije događalo ja sam čula i saznala iz svjedočenja ljudi. Na Ovčari je nađeno 200 ljudi iz bolnice – 105 ranjenika, a ostalo djelatnici i civili. Za 64 osobe iz bolnice se još ne zna gdje su”, kazala je.

Medicinska dokumentacija dokaz je ratnog zločina

U više je navrata Bosanac isticala kako pravu medicinsku dokumentaciju “ne žele dati jer je ona dokaz ratnog zločina”.

“Mi smo za to tek saznali tijekom 1992. i 1993. kada su počeli pregovori sa suprotnom stranom u Budimpešti pod okriljem Međunarodnog crvenog križa i kad su se pojavili prvi svjedoci koji su preživjeli Ovčaru. Za samu grobnicu smo saznali tek 1993., na osnovi izjava svjedoka. Nismo znali koliko je tijela unutra, a ekspert je ustanovio da su to ranjenici iz bolnice – našli su gipseve, longete, kute osoblja bolnica. Cjelokupna medicinska dokumentacija iz bolnice bila je odnesena u Beograd i nikad nam je nisu vratili. Ni danas. Po tome bismo mogli točno znati tko su svi nestali. Pokušali smo i preko Ministarstva vanjskih poslova i Haaga, no srpska strana je tvrdila da tu dokumentaciju nema, da to ne mogu naći”, zaključila je.

Zatočeništvo kao da nije bilo dovoljno pa je 1992. Sud u Srbiji podigao optužbu protiv hrvatske heroine zbog navodnih ratnih zločina. U Vukovar se vratila živjeti 1997. kada je ponovno preuzela ravnateljstvo u bolnici. Svjedočila je na suđenjima za ratne zločine na Haškom sudu, između ostalih Šljivančaninu, Šešelju i Goranu Hadžiću.

Za N1 je 2016. godine komentirala i poznatu rečenicu: “Oprostiti, ali nikad zaboraviti”

“Ja o tome mislim sljedeće. Oprost je stvar individue. Ako meni netko učini nešto, ja mu to mogu i rado ću oprostiti. Ali za ovakav zločin koji se dogodio nitko nije zamolio oprost. Ja nisam čula ni od koga, ni od ljudi koji su osuđeni za to i onda mislim da je o tome bespredmetno govoriti. Mi sad možemo govoriti o tim ljudima, o tome kakav je demon u njih ušao da naprave takve stvari, no o tome nema smisla govoriti 25 godina poslije. Mislim da je važno da istinu koja se stvarno tu dogodila čuju svi ljudi. Svi ljudi, pogotovo ovdje na području bivše Jugoslavije i pogotovo mladi ljudi da se osvijeste da znaju što se dogodilo jer tek kad znaju mogu graditi budućnost. Ako se istina stavlja pod tepih, nikad neće biti sretne budućnosti za te mlade. Strahote su se događale i u Drugom svjetskom ratu, ali su ljudi spoznali tu istinu. Mnogi su imali osjećaj kolektivne krivnje koja nije potrebna, ali je važno da se zna istina i da se ona prizna i onda ljudi tek mogu dignuti glavu i ići naprijed.

Odlukom Vlade Republike Hrvatske, Bosanac je 2013. godine razriješena dužnosti ravnateljice vukovarske bolnice. Uz Bosanac, istom odlukom dužnosti su razriješeni i članovi Upravnog vijeća bolnice Ivanka Mihajlović, Mirjana Ivanković i Anđelko Lučić.

Na sve je to oštro reagirala i Udruga liječnika dragovoljaca, potpomognuta braniteljskim udrugama.

“Smatramo da je došlo do zabune smjenom dr. Vesne Bosanac s mjesta ravnateljice vukovarske bolnice. Ako se to ne ispravi, nijedan branitelj neće doći u Knin na proslavu Dana domovinske zahvalnosti”, kazao je Josip Klemm u ime svih braniteljskih udruga na konferenciji za novinare Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991.

Poslije razrješenja ratna i donedavna ravnateljica vukovarske bolnice ostala je raditi kao liječnica na Odjelu pedijatrije, a 2014. je otišla u mirovinu.

Godine 2002. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, a 2001. primila je Povelju Republike Hrvatske u ime Opće županijske bolnice Vukovar od hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Udruga branitelja Podravke u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata dodijelila je dr. Vesni Bosanac i Općoj bolnici Vukovar Veliku zlatnu plaketu 16. siječnja 2021. za sve što su učinili za dobrobit Hrvatske.

Liječnica Vesna Bosanac, simbol Domovinskog rata i stup obrane Vukovara, napustila nas je u ponedjeljak, 21. ožujka – u 74. godini života, nakon borbe s dugom i teškom bolešću.


Izvor: Net.hr


Autor: CroExpress Datum objave: 09.03.2024.