Od gorčine do ushićenja

Nakon što sam pročitao komentare ispod videa Križni put Hrvata u Stuttgartu objavljenog na našem Facebook profilu CroExpress, osjetio sam potrebu zastati, promisliti i upustiti se u dublju analizu vaših reakcija. Brojnost i raznolikost komentara, od gorčine do ushićenja, potaknuli su me da kroz ovu kolumnu pokušam razumjeti što se zapravo krije iza tih riječi – i što nam one govore o nama samima, o našoj vjeri, pripadnosti i ranjivosti.

Naizgled običan video jedne lijepe vjerske procesije kroz Stuttgart, Put križa koji su u srcu Njemačke organizirali Hrvati u iseljeništvu, izazvao je pravu lavinu komentara na društvenim mrežama. Šarenilo komentara koje se nižu ispod snimke nije samo mozaik individualnih reakcija – ono je slojevita freska kolektivne duše hrvatskog naroda, rastrgane između Domovine i iseljeništva, ponosa i ogorčenja, vjere i cinizma.

U jednoj običnoj procesiji s križem prepoznalo se mnogo više od pobožne geste: netko je u njoj pronašao utjehu i poveznicu s domovinom, netko drugi – izdaju, kukavičluk i povod za optužbu. Zašto?

Odgovor leži dublje, ne u društvenim mrežama nego u našem ranjenom kolektivnom biću.

Rane identiteta

Hrvatski narod je narod s dubokim povijesnim ožiljcima. Proživjeli smo gubitke, iseljavanja, egzoduse, borbe za opstojnost i slobodu. Iseljeništvo, ma koliko bilo uspješno i domoljubno, često ostaje u očima dijela domovinske populacije simbol odlaska – „napuštanja broda“. S druge strane, Hrvati izvan granica Hrvatske osjećaju bolnu potrebu da dokažu svoju pripadnost, svoju žrtvu i ljubav za domovinu koju nisu zaboravili, iako su je – neki od nužde, neki iz izbora – napustili.

Otuda i sudar. U komentarima se ne vodi dijalog – vodi se borba za priznanje boli. Svaka strana želi biti viđena. Domovinska Hrvatska želi da se čuje njezin vapaj za pravdom i borbom u teškim ekonomskim uvjetima. Iseljeništvo želi da mu se prizna da ljubav prema domovini ne prestaje s granicom ni udaljenošću. I obje strane – nesvjesno – govore iz rane.

Teologija pripadnosti

Kristov križ nije simbol osude. On je znak prihvaćanja patnje drugoga. Put križa ne dijeli – on povezuje sve one koji znaju što znači nositi križ: siromaštva, izgnanstva, besposlenosti, nerazumijevanja. Kršćanski nauk nas ne poziva da sudimo jedni drugima jer „tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen“.

Oni koji su otišli, često su to učinili da prehrane obitelj, da pobjegnu od nepravde, da potraže dostojanstvo koje im je uskraćeno. Oni koji su ostali, ponekad se osjećaju izdanima, prevarenima, napuštenima – ali Krist bi svakoga od njih blagoslovio, ne optužio.

Isus ne dijeli na „prave“ i „krive“ Hrvate. Isus pita: „Jesi li nahranio gladnog? Jesi li posjetio bolesnog? Jesi li oprostio bratu svome?“ Ovdje padaju svi naši Facebook sudovi i ideološke etikete.

Psihologija naroda u raskolu

Komunikacija među Hrvatima u komentarima otkriva duboku polarizaciju: jedan dio komentatora idealizira vjeru, zahvaljuje na očuvanju tradicije u tuđini; drugi dio optužuje, vrijeđa i banalizira.

Zašto? Jer je identitet ugrožen. Čovjek kojem je teško, kojem nedostaje nada, često traži krivca. A najlakše je napasti vlastitu sliku u zrcalu – drugog Hrvata. Umjesto da jedni druge tješimo, mi se optužujemo. I tako ne zacjeljujemo – nego dodatno ranjavamo ono što bi trebalo biti tijelo jednog naroda.

Oni koji slave procesiju, vide u njoj Božji trag u betonskoj pustinji Zapada. Oni koji je preziru, vide u njoj licemjerje i zaborav Domovine. Ali nitko ne vidi ono što bi vjernik morao prvo vidjeti – čovjeka pod križem.

Put pomirenja

Ova kolumna nije ni za domovinske, ni za iseljene Hrvate – ona je za čovjeka. Za svakoga tko se osjeća povrijeđen, izdan, ili pogrešno shvaćen.

Vrijeme je da se prestanemo dijeliti na one koji su ostali i one koji su otišli. Vrijeme je da se počnemo okupljati oko križa, ne da se gledamo s podozrenjem – već da jedni drugima obrišemo znoj i krv s čela. Jer križ nije granica. Križ je most.

I most se ne gradi optužbom. Gradi se ljubavlju.

Autor: CroExpress / Ivan Novokmet Datum objave: 16.05.2025.