Autor: Hrvatski tjednik/ CroExpress
Četnički zločin koji se dogodio na Ovčari strašan je za svakog člana obitelji čiji je bližnji na tom stratištu pogubljen. No jedan se po svojoj surovosti izdvaja. Riječ je o ubojstvu Ružice Markobašić koja je bila u šestom mjesecu trudnoće, piše Hrvatski tjednik.
Četnici su joj pucali u trbuh, a onda su joj cijev kalašnjikova stavili u vaginu i ispalili cijeli spremnik metaka da u trbuhu ubiju ‘malog ustašu’, kako je rekao onaj koji je to učinio. Kada su u vukovarskoj bolnici zarobili ranjenike i one koji su se tamo zatekli, Ružici su rekli da sve osobne stvari dade svojoj sestri te su ju ciljano vodili u smrt. A evo kako je sve počelo.
Njezin muž Davor Markobašić prvi je Vukovarac koji je došao 1990. u Rakitje, u specijalnu policiju iz koje je poslije nastala Prva gardijska brigada. Bilo je to 5. kolovoza, dakle prije balvan revolucije. Bio je i prvi Vukovarac koji je u odori specijalne policije s hrvatskim državnim obilježjima došao na božićnu ponoćku u Vukovar 1990. Već tada agenture KOS-a evidentirale su ga i u ljeto sljedeće ratne 1991., u beogradskim Večernjim novostima naručile članak o njemu s najgnusnijim lažima: da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice…
Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.
Da imamo dostojanstva kao narod, ova bi drama bila ekranizirana
Kada smo s Davorom razgovarali o njegovoj biografiji, o obiteljskom stradanju, o strahotama vukovarske kalvarije, uvjerili smo se da je riječ o životnoj drami koja je u Hrvatskoj doista rijetkost. Da smo narod s dostojanstvom, da nam je vlast narodna, da štujemo žrtvu Vukovara, onda bi životna drama Davora Markobašića bila ekranizirana, za nju bi čuo čitav svijet, zločinci bi bili gonjeni i kažnjeni.
Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sam za sebe kaže da prije rata nije bio anđeo, ali sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru ‘radila’ za vrijeme Domovinskog rata.
Tu se skrivao tri mjeseca dok ga milicija nije pronašla i poslala na robiju u Staru Gradišku gdje je upoznao mnoge političke zatvorenike. Ispričao nam je i zgodu kada je bio u osiguranju predsjednika Tuđmana 1990. Predsjednik ga je bolje pogledao i pitao: ‘Meni se čini da se mi odnekud poznajemo’? Davor mu je odgovorio: ‘Da, predsjedniče, poznajemo se iz zatvora‘. Tad ga je predsjednik Tuđman srdačno izgrlio.
Što da vam kažem. Uništen mi je život, nemam supruge, dijete mi je teško bolesno, a iznad svega boli me odnos hrvatskih vlasti prema Domovinskom ratu i prema nama braniteljima. Abolirani četnici iz okolnih sela danas su u vukovarskoj policiji. Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.
Datum objave: 16.11.2018.
