Autor: Duško Kečkemet
Danas, kada se Split priprema za uređenje istočne gradske obale, rijetko tko u gradu uopće zna nešto o nekadašnjem europski istaknutom građevnom i zdravstvenom spomeniku što se prostirao preko zapadnog dijela te istočne gradske obale, na prostoru Obale lazareta.
Tradcionalno pomorski razvijena Mletačka Republika gubila je u šesnaestom stoljeću, otkrićem novih puteva do Amerike i Indije, raniju prevlast na moru. Stoga ju je nastojala zadržati u trgovinskom prometu Sredozemnog mora. Međutim, i na tom su je položaju ugoržavali Turci, koji su se već raširili ne samo Istokom, nego i Balkanom. Gubitkom pomorske sile nakon poraza u Lepantskoj bitci 1571. Turska je trgovačke puteve svela na kopno, karavanama, kojima je brojnu robu dovozila iz istočne Europe i iz Azije, a europsku robu odvozila u te krajeve.
Istočnjačka roba što je stizala karavanama iz Turske ukrcavala se u mletačke brodove, ne samo za Mletačku Republiku, nego preko nje i za ostalu Europu, a europska je roba istim putem išla do turskih karavana. Uvozne i izvozne luke te mletačko-turske žive trgovine, u razdobljima mira između Venecije i Turske, a prekidane u ratnim godinama, bile su u dalmatinskim gradovima: u Dubrovačkoj Republici, u turskom Neumu, a osobito najživlja u mletačkome Splitu.
U posebnim smještajima u tim lukama, u lazaretima (nazvanima po sv. Lazaru, zaštitniku oboljelih), odvijao se ne samo ukrcaj i iskrcaj te robe, nego i njezino raskuživanje u vremenima čestih kužnih pošasti, uz strogo obvezno odležavanje robe četrdeset dana karantene, da se uoči i spriječi eventualna zaraza. Putevi karavana i ulasci u te gradove posebno su nadzirani, pa ipak su kužne pošasti znale pobiti u nekoliko navrata znatan dio gradskog stanovništva.
U splitskoj luci, najprometnijoj od njih, nije bilo prikladnog prostora ni organizacije za te poslove. Roba se skladištila u podrume Dioklecijanove palače, a izolacija građana od te često zaražene istočnjačke robe bila je slaba. Razvijeni plan za izgradnju dobrog, prostranog i za zdravlje građana i nadalje, daljnjim odlaskom robe, i samih Mlečana, izradio je i predložio mletačkom duždu Danijel Rodriga (Rodriguez), jedan od pokrštenih španjolskih i portugalskih židovskih prognanika.
Videći da Turci žele osnovati svoj lazaret na ušću Neretve, a Dubrovčani također, Mletačka je Republika prihvatila njegov plan, podnesen 1566 i ponovno 1576. godine. Rodriga je 1580. započeo svojim sredstvima gradnju splitske karantene, lazareta, a zatim je to nastavila Republika, pod Rodriginim nadzorom.
Kao naknadu za svoj plan i djelomični trošak Rodriga je zahtijevao da Mletačka Republike primi u isti svoj Split koloniju Židova prognanih iz Španjolske, prema kojima je Republika bila općenito u mnogo boljim odnosima od ostalih europskih zemalja, koje im nisu bile sklone.
Doseljeni španjolski Židovi, sefardi, dobili su dio naselja unutar zidina Palače, podigli skromni hram i čak osnovali svoje groblje na istočnoj padini Marjana, koje i danas postoji. Međutim, daljnji život splitskih Židova nije se skučeno odvijao samo unutar svoga gheta, nego u cijelom gradu, gotovo ravnopravno s ostalim splitskim građanstvom.
Splitski je lazaret privukao brojnu i obilnu robu ne samo iz turskog Balkana i Male Azije, nego i iz daljih azijskih zemalja.
‘Trgovački promet kopnom do Splita bio je toliko poželjan – pisao je povjesničar Splita u devetnaestom stoljeću Vicko Solitro – da su trgovci dolazili do ove skele čak iz Indije i iz Perzije, pa je tako ona postala zlatnim prstenom između Istoka i Venecije.’
Sve življi promet u splitskom lazaretu imao je za posljedicu njegovo dograđivanje u dva navrata, pa je konačno postao jedan od većih i najbolje opremljenih tadašnjih lazareta u Europi, za što se osobito brinula mletačka vlast radi svoje sigurnosti, jer je sva roba s Istoka, preko Spllita, mletačkim brodovima prevožena u Veneciju, a iz Venecije dalje u europske gradove, a roba iz Europe mletačkim je brodovima prevožena u Split i karavanama u Tursku i na dalji Istok.
Lazaret je u Splitu građen izvan gradskih zidina, jugoistočno od njih, na današnjem položaju od Lučke kapetanije do Biskupske palače. Dužinom je, u tri navrata gradnje, premašio dužinu proćelja Dioklecijanove palače. Bio je dug oko 200, a širok oko 100 metara. Na položaju današnje istočne lučice pred Lučkom kapetanijom do malenog lukobrana ukrcavala se i iskrcavala roba na brodove i s brodova.
Zaštitni zdravstveni propisi bili su vrlo strogi, ali ipak ni oni nisu sprečavali pojedine kužne pošasti. Prije gradnje lazareta bile su češće kužne pošasti u Splitu, u 14., 15. i 16. stoljeću, a nakon gradnje lazareta rjeđe, ali ipak još 1607., 1731./32., 1763./64. i posljednja 1784. godine.
Sačuvani su brojni tlocrti i crteži tog splitskog, a ujedno istaknutog ne samo mletačkog, nego i važnog europskog lazareta. Svi putnici koji su stizali u Split divili su se toj građevini, jednako kao i ostacima Dioklecijanove palače.
Lazaret je imao nekoliko dvorišta, s bunarima ponešto sumporaste tekuće vode u njima za ispiranje robe, zdravstvenike, čuvare, staje za konje karavana i skladišta za robu. Bila je u njemu i crkvica Sv Roka i posebna prostorija za razgovore izoliranih s vanjskim svijetom. Imao je i nekoliko manjih kula za zaštitu.
Karavane, s do 500 konja i mazgi, dovodile su robu dva puta tjedno, a nakon raskuživanja i propisane karantene, krcala se na mletačke galije. I putnici koji su dolazili s Istoka morali su provesti oko četrdeset dana u toj kontumaciji.
Iako je tako veliki i prometni lazaret bio u Splitu, sami Splićani nisu, osim zaštita od kužnih pošasti, mnogo sudjelovali u njemu, osim manjih uslužnih djelatnosti. Trgovci su bili Turci i Mlečani, a karavandžije također Turci. Karavanski i brodski promet splitskim lazaretom odvijao se još i u osamnaestom stoljeću. U reprezentativnom, grafikama ilustriranom putopisu Istrom i Dalmacijom, francuski je autor Joseph Lavallée, a na temelju putopisa i reprezentativnih akvarela slikara Louisa Françoisa Cassasa iz 1782. godine, pisao i o Splitu, između ostaloga:
‘S trgovačkog je gledišta Split bio Mletačkoj Republici veoma važan grad; bio je prihvatilište robe kojom je ona kopnom trgovala s Turcima. U njega su stizale sve karavane koje su dolazile iz Turske; tu su one odlagale svoju robu a odatle se roba raznosila po čitavoj Europi. Nisu te karavane išle u Split samo radi kopnene veze, već i zbog blagostanja, sigurnosti i dubine luke, luke koja je i najvećim trgovačkim lađama omogućavala da se u njoj sklone i da tu borave; osiguravale su karavansku trgovinu u Splitu također i veoma korisne trgovačke veze s grčkim otočjem, s Egiptom i čitavim Levantom. I baš je taj stalni promet sa Splitom uvjetovao gradnju lazareta, zacijelo jednog od najljepših među onima koji se vide u primorskim gradovima Europe i čija veličina omogućava promet koji trgovina privlači u ovaj grad i mnošto konja i goniča koji su primorani da se podrede predostrožnosti karantene.’
Međutim, u devetnaestom je stoljeću opao taj karavanski promet i usmjerio ga brodovima, ali uskoro i parobrodima. Prestankom ranijih djelatnosti, prostori splitskog lazareta dobivaju nove namjene. Jugozapadna kula postaje vojna, Generalat. U lazaret se uključuju carinske i financijske službe, a u jednom se dvorištu gradi i drveno splitsko javno, Veseljkovićevo kazalište, 1826.-1845.
U devetnaestom stoljeću, jednom polovinom trgovački već nekorišteni splitski lazaret, dijelom je pretvoren u gradske zatvore. Splićani su u 20. Stoljeću namjeravali rušiti stari lazaret i osloboditi bolji pogled s mora na Dioklecijanovu palaču. Ni građani, a ni stručnjaci konzervatori, nisu kao spomenike kulturne baštine smatrali ni cijenili ranije istaknute privredne građevine, nego samo crkvene i stambene i nisu se protivili rušenjima, iako je povjesničar Splita Grga Novak još 1921. u knjizi ‘Split u svjetskom prometu’ opširno i obrazloženo naglasio veliko značenje tog kazareta.
Crnu ulogu odigrali su zatvori u splitskom lazaretu u godinama Drugog svjetskog rata i fašističke diktature. U bombardiranjima Splita 1943. oštećen je dio lazareta, a sljedeće godine Općina je uklonila te ruševine. Nakon rata udarničkim je djelovanjem porušen sav preostali dio nekadašnjeg lazareta, pod parolom rušenja fašističkih zatvora, a da se ni stručnjaci ni konzervatori nisu oglasili.
‘Ulice grada pune su kolona naroda, koji ide na rad – pisala je 30. svibnja 1947. Slobodna Dalmacija. – Pjesma odjekuje, zastave se viju, narodne trobojnice i crvene sindikalne zastave rada… Namještrnici Gradskog NO-a, i još četiri druge grupe rade na prostoru bivših tamnica.’
Nije , dakle, rušen samo stari splitski lazaret, jer o njemu u Splitu gotovo nitko nije ništa znao, nego su rušeni zloglasni fašistički zatvori. Nije se, međutim, postavljalo pitanje da se i zloglasni zatvori, kao i njemački koncentracijski logori, moraju sačuvati kao spomeni budućnosti na zlodjela što se osuđuju, upozoravajući da se nikada više ne ponove.
Umjesto slobodnog pogleda na Dioklecijanovu palaču s juga, ubrzo smo na položaju nekadašnjih lazareta dobili prepotentnu, ali bezličnu Palaču turizma (koju danas neki žele zamijeniti novom još većom).
Kada se kopalo to područje za navedenu ‘Palaču turizma’, izišli su na vidjelo zidići temelja čitavog bivšeg lazareta. Predlagao sam da se podignu još metar nad tlom, da se prekriju stakleno-željeznim prizemnim nadogradnjama, za turističke i kavanske potrebe, a da se barem u složenoj konstrukciji temeljnih zidova sačuva uspomena na taj nekadašnji lazaret, ne samo splitske, čak ni nacionalne, već i europske važnosti – ali uzalud.
Ostali su tek brojni nacrti, tlocrti i slike starog splitskog lazareta, kao i barem njegov naziv toga dijela splitske rive, što sam ga svojevremeno bio predložio.
Datum objave: 17.07.2014.
