Autor: Gojko Borić
Turisti iz Europe dolazi su na ‘jugoslavensku jadransku obalu’, jeli ‘jugoslavenske specijalitete’ i uživali u ‘jugoslavenskom folkloru’. Neki od njih su znali gdje su Istra i Dalmacija, ali da one pripadaju Hrvatskoj, pojma nisu imali. Da bi se protivili toj jednostranosti, vrlo vjerojatno ‘skuhanoj’ u turističkim institucijama Titove Jugoslavije, jedna skupina hrvatskih emigranata izdala je davne 1968. godine u Kölnu skromnu knjigu pod nazivom ‘Kroatische Adriaküste – Land der Tausend Inseln’, Hrvatska jadranska obala – Zemlja tisuću otoka, uglavnom sa crno-bijelim fotosima, ali i nekoliko u koloru, te s velikim zemljovidom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nakladnik se zvao u međuvremenu preminuli diplomirani inženjer Vladimir Marić, a autori tekstova o zemljovidu, povijesti i kulturi bili su Stjepan Šulek, Gojko Borić, Maria Wülfing i Peter Fischer; dakle, bila je to prva hrvatsko-njemačka ‘koprodukcija’ na području izdavanja turističkih vodiča. Tek deset godina kasnije poznati je novinar i publicist Johann Georg Reißmüller objavio u ‘Merianu’ znakoviti članak pod naslovom ‘I Dalmacija je Hrvatska’. Svezak je bio posvećen Dalmaciji. Bio je to tek osamljeni otok u arhipelagu ‘jugoslavenštine’ na golemom tržištu turističkih vodiča u Njemačkoj i Europi.
Nepravilnosti na štetu hrvatske kulture
Da ne bude zabune valja reći da su isključivo turistički podaci u većini njemačkih bedekera ispravni, premda neki zastarjeli jer Hrvatska ipak napreduje krupnim koracima glede sve bolje turističke ponude, no u poglavljima o povijesti i politici ima neopravdanih zastranjivanja, pogotovo ako usporedimo neke turističke vodiče o Hrvatskoj i one o susjednoj Srbiji koja je u turizmu daleko iza Hrvatske. Evo samo nekoliko usporedbi iz dva bedekera. Jedan se naziva ‘Kroatien entdecken’ – Otkriti Hrvatsku, a drugi ‘Serbien entdecken’ – Otkriti Srbiju, a izašli su u nakladi Trescher-Verlag, Berlin, godine 2003. Što se tiče povijesti, kulture i jezika, turistički vodič o Srbiji mnogo je bolji i opširniji od onoga o Hrvatskoj ne samo po nadmoćnom broju stranica. Odgovarajuće hrvatske teme obrađene su na 17 stranica, srpske pak na 33 stranice.
Autori tvrde da se Hrvatska kao država prvi put spominje tek 1991., kao da one od stoljeća sedmoga do personalne unije s Ugarskom nije bilo. Pišući o politici autori uglavnom uzimaju podatke i mišljenja splitskog ‘Feral Tribunea’, koji je bio sve drugo a ne objektivan. Za ovaj njemački bedeker najvažniji su oni pisci koji su o Hrvatskoj pisali na njemačkom jeziku kao Kurt Held i Marica Bodrožić, a od onih što pišu na hrvatskom spominju se samo Jurica Pavičić i Slavenka Drakulić. Svi ostali kao da ne postoje. To je posve drukčije u srpskom bedekeru. Tu se navedeni njihovi pisci i djela od srednjovjekovlja do danas. Od suvremenika predstavljeni su Dobrica Ćosić, (navodno rođen u Zagrebu, a to je zabuna, to je drugi Ćosić, Bora, koji živi u Berlinu ), potom Danilo Kiš, Aleksandar Tišma i Miodrag Bulatović. Govoreći o jeziku autori tvrde da se ‘srpskim jezikom govorilo kao drugim, odmah poslije turskoga, na sultanovu dvoru u Istanbulu’, točno prema onoj pošalici: ‘Govori srpski da te ceo svet razume.’
Za autore je ‘…sporna i Katolička Crkva u Hrvata sa svojim veledostojnicima kao što su bili zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i sarajevski Ivan Šarić.’ Jasno, u srpskom bedekeru govori se o Bunjevcima kao ‘posebnoj nacionalnoj skupini… koja govori mješavinom hrvatskog i srpskog jezika.’ Samo nekoliko rečenica kasnije autori pišu da su Hrvati u Vojvodini osnovali kulturnu društvo ‘Bunjevačko kolo’. Najšaljivija je tvrdnja o srpskom jeziku. Citiramo: ‘Prije ne baš davnoga vremena srpskim su jezikom govorili 15 milijuna Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca u Jugoslaviji kao i njihove manjine izvan zemlje… Kao posljedica raspada Jugoslavije pretvorio se ovaj normativni jezik u hrvatski, srpski i bosanski.’ Zanimljivo je da se u hrvatskom bedekeru Srbe spominje samo s nekoliko rečenica, dok se u srpskom turističkom vodiču na mnogobrojnim stranicama, i to uglavnom negativno, razglaba o Hrvatima. Zašto je tome tako teško je objasnit.
Srpski nacionalizam i u turističkoj promidžbi
Ovakve razlike u opisivanju hrvatskih i srpskih datosti imaju svoju prethodnicu u knjizi Marion Gras-Račić ‘Jugoslawien’ koja je izašla 1967. godine u ediciji ‘Kulture nacija’ u Nürnbergu. Vrijedno je spomenuti neke cvebe ove njemačke supruge jednog srbijanskoga popa. Prema njoj: ‘Srbija je najveći i za kulturnopovijesno zainteresirane putnike najzanimljiviji dio Jugoslavije.’ Ona tvrdi kako su Srbi ‘Kulturträgeri’ – nositelji kulture, dok su Hrvati ‘Kulturnehmeri’ – primatelji kulture. Drsko piše da Srbi posjeduju vlastitu kulturu, dok su Hrvati samo sudionici u stranim kulturama. Spomenici Hrvatske i Slovenije, nastavlja, ‘samo su lokalne varijante zapadne i srednjoeuropske kulture’, dok su oni ‘srpske kulture originalni i najznačajniji dio bizantske kulture u njezinom širom značenju.’
Glede jezika izmišlja : ‘Pod vodstvom Ljudevita Gaja hrvatski su književnici preuzeli za svoj književni jezik jugozapadno ili zapadnosrpsko narječje, štokavicu u njezinoj ijekavskoj varijanti.’ Sve je to popraćeno istim ili sličnim tvrdnjama u knjigama nekih njemačkih slavista, kao što je bio Norbert Reiter koji za makedonski jezik tvrdi da je ‘zapadnobugarski dijalekt’, a bošnjački titulira kao ‘apsurdni teatar’. I on se u jednom članku u časopisu ‘Südosteuropa Mitteilungen’ ruga „novohrvatskom jeziku“ ističući kao primjere za te, navodne, rugobe – nepostojeće riječi. Reiter i ostali nisu pročitali vrlo instruktivnu knjigu profesora Marija Grčevića: ‘Die Enstehung der kroatischern Literatursprache’ – Nastanak hrvatskog književnoga jezika, koju je objavila ugledna naklada Böhlau-Verlag godine 1997. Za neke njemačke slaviste ne smije postojati ono što oni ne znaju ili ne žele shvatiti.
Pozitivni pomaci u turističkim vodičima
Za razliku od anonimaca koji su pisali o Hrvatskoj misleći da o njoj nešto znaju, novinarka glasovite nakladne kuće Lonely Planet, Jeanne Oliver, napisala je u knjizi ‘Kroatien’ solidna poglavlja o hrvatskoj povijesti i kulturi, primijetivši na početku svoga teksta da je u početku bila rezervirana prema Hrvatskoj, ali da ju je Lijepa naša uskoro nakon rata 1996. sve više fascinirala. Dakako, i ona ponavlja glupe klišeje o Drugom svjetskom kao i nešto manje o Domovinskom ratu, no u kulturi se osjeća mnogo sigurnijom i upućenijom. Ona mnogo zna o hrvatskoj glazbi, narodnoj i autorskoj, pri čemu ističe ‘klapsko pjevanje’ i slavonski ‘drmeš’. U književnost je dobro upućena, počam od Marulića pa do Amerikanca hrvatskih korijena Josipa Novakovicha. Tu su i Dubrovčani Ivan Gundulić i Marin Držić. Od njih odmah ‘skače’ do Miroslava Krleže i nobelovca Ive Andrića kojega na neki način smatra i hrvatskim književnikom, premda je, kako veli, pisao srpski i osjećao se Jugoslavenom. Ona otkriva kao veliku poetesu Vesnu Parun koja je znala pisati i satirične stihove. Nastavlja da je novinarka Alenka Mirković objavila roman o Vukovaru, a Goran Trbison da je u svojim krimićima ‘opisivao društvene promjene nakon rata devedesetih godina.’ Zna da je Dubravka Ugrešić u samovoljnom egzilu u Nizozemskoj, te da je sporna kod kuće, premda je u inozemstvu slavljena.
Dietrich Hölhuber objavio je godine 2006. u uglednoj nakladi Dumont u Kölnu ‘vodič za one koji individualno putuju’ u Lijepu našu pod naslovom ‘Kroatien’ iz kojega ćemo citirati samo jedan dojmljiv djelić, u kojemu je riječ o tome kako su Hrvati, unatoč raznim teritorijalnim podjelama u trajanju od gotovo devet stotina godina stranih vladavina, uspjeli sačuvati svoje posebnosti i to ‘…poradi željezne volje da sačuvaju vlastiti jezik i katoličku vjeru. Jezik i religija i danas su glavni izvori iz kojih se napaja nacionalna svijest Hrvata, premda su se oblikovale mnoge tradicije koje su živjele neovisno jedne od drugih, primjerice u narodnoj glazbi, plesovima i odjeći. Nakon neovisnosti 1991. prenaglašavane su nacionalne osobine, bile su pretvorene u kult, ali u međuvremenu došlo je do smirenja u ophođenju s nacionalnim karakterom…’ Zanimljivo je da je autor posebno poglavlje posvetio našoj ‘naivnoj umjetnosti’ s kojom se možemo dičiti premda je i u inozemstvu nekako zaboravljena. U ovoj knjizi dosta se govori o gospodarskim i ekološkim problemima, o političkom sukobljavanju među strankama, problemima izbjeglica, odnosima prema Srbima itd. S nekim tvrdnjama se ne možemo složiti, no pravo je autora da ima svoja mišljenja drukčija od domaćih, važno je da nisu zlonamjerna.
Dok su druge metropole u hrvatskom susjedstvu kao Beč, Budimpešta, Prag, Bukurešt i Bratislava odavno dobile brojne turističke vodiče, o Zagrebu je naklada Trescher tek 2007. izdala bedeker pod naslovom ‘Zagreb entdecken’ – Otkriti Zagreb, manje poznatoga autora Uwe Maucha. On usput spominje hrvatske velikane kao Rugjera Boškovića, Marka Marulića i Dragutina Gorjanovića-Kramberger’ kao što su bili August Šenoa i Miroslav Krleža.
Od glazbenika spominje Lisinskog, Zajca, Milku Trninu i Zinku Kunc. Od likovnjaka vrijedni su mu spomena Julije Klović i Andrija Medulić, da bi iza njih naveo Ivana Meštrovića koji je, kako piše, ‘od fašizma kao i mnogi pobjegao u Ameriku’. Smatra vrijednim spomenuti najpoznatijeg predstavnika hrvatske moderne, arhitekta Viktora Kovačića, učenika Otta Wagnera i Adolfa Losa. Ipak napokon je netko, pišući o hrvatskom filmu, istakao glasovitu ‘Zagrebačku školu crtanoga filma’, koja je doživjela najveće priznanje dobivši Oskara za film Dušana Vukotića ‘Surogat’.
Upoznavanje Hrvatske uz pomoć svoje i tuđih književnosti
I na kraju podsjetit ćemo na dvije knjige, jednu domaću i jednu stranu, u kojima se, među ostalim, uz pomoć književnih djela nastoji zadobiti simpatije stranih turista. Kao prva je turistički vodič skupine autora koji je najprije izdao francuski nakladnik Gallimard, a onda ga preveo na njemački i objavio prije spomenuti kölnski nakladnik DuMont-Verlag godine 2000. pod jednostavnim naslovom ‘Kroatien’. Autori su Hrvati i Hrvatice, odreda poznati po svome djelovanju u Matici hrvatskoj i Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, stoga ih ne navodimo. Knjiga je sjajno opremljena vrsnim fotosima i crtežima.
Nešto ambicioznija je antologija vrijedne promicateljske hrvatske književnosti u Njemačkoj, Alide Bremer, pod naslovom ‘Literarisch Reisen: Istrien’ – Književno putovanje po Istri, naklada Drava, Klagenfurt/Celovec, 2008. Alida Bremer okupila je ljubitelje Istre raznih nacionalnosti. To su uglavnom Hrvati i Hrvatice, ali i jedan Marokanac, jedan Mađar, jedna Austrijanka i jedan Austrijanac, jedna Talijanka i jedan Talijan, jedna Čehinja, jedan Srbijanac i jedan Englez. Oni su u Istri živjeli neko vrijeme ili žive trajno, ili su je samo proputovali i svi skupa zavoljeli. Ima u ovoj antologiji sjajnih i manje dobrih proznih i poetski radova, no to nije važno, važna je Istra gledana kroz literarne dioptrije onih koji su je ‘posvojili’.
Gospođa Bremer nije u prvih mah bila oduševljena Istrom jer je kao Dalmatinka imala stalno pred očima sličnosti koje su, samo neko vrijeme, bile na uštrb našeg najvećega poluotoka. No što je više boravila u Istri više joj je prirastala srcu. Bila je to ‘ljubav na drugi pogled’, kako bismo rekli, jer za razliku od Dalmacije, Istra je glede ljudi i krajeva nešto suzdržanija, možda manje mediteranska, možda više kontinentalna, ali jedinstvena i prepoznatljiva, pa su, mišljenja smo, suvišne usporedbe s ostalim hrvatskim jadranskim krajolicima. Na kraju svoga eseja ‘Moja istarska karta’ Alida Bremer piše:
‘Teško je prihvaćati velike sličnosti jer one nas prisiljavaju da otkrivamo svaku malu razliku, što mi koji živimo u povijesno opterećenim prostorima i priviknuti na stalna priključenja i odsijecanja, i predobro znamo. Nigdje me nije moje uranjanje u sjećanja na Dalmaciju, koju sam odavno napustila, tako dodirnulo kao u Istri. Putovanje je uvijek susretanje sa samim sobom: prvi atlas s kartama cijeloga svijeta izdao je 1570. Abraham Ortelius. Na karti svijeta koja nosi kapu lude piše: Nosce te ipsum – Spoznaj samoga sebe.’
Datum objave: 23.06.2014.
