Biti pacifist ili miroljubac časna je oznaka ali, kako ponekad izgleda, ne uvijek. Kad je riječ o golom opstanku pojedinaca, skupina ili naroda u borbi protiv nemilosrdnih osvajača, pacifizam bi se moglo ocijeniti i kukavičlukom.

Jednom je predsjednik njemačkog parlamenta Bundestaga, Wolfgang Schäuble, zagrmio u polemici protiv socijaldemokratskih „pacifista po svaku cijenu“ rekavši da su „njemački pacifisti pomogli Hitleru da osvoji vlast“ nakon čega je nastala velika galama u Bundestagu, ali Schäuble je to pojasnio riječima kako su tadašnji mirotvorci svojim nečinjenjem omogućili Führeru da bez velikih napora ukine demokraciju premda nikad nije osvojio apsolutnu većinu na izborima.

Sad se nešto slično događa u njemačkoj javnosti u kojoj se  pojedini političari i umnici natječu u traženju da Ukrajina i Zapad moraju pregovarati s Putinovom Rusijom o okončanju rata, premda ruski diktator ne želi ni čuti o tome, jer traži ispunjenje uvjeta svoje „posebne vojne akcije“ i tek nakon toga pregovore koji bi završili potpunim uklanjanjem sadašnjeg ukrajinskoga vodstva i postavljanjem marionetske vlasti u Kijevu, bezuvjetnom kapitulacijom ukrajinske vojske, ukrajinskim priznanjem ruskih osvajanja i deukranizacijom Ukrajine kao samostalne države, nacije, kulturne i gospodarske posebnosti. Ukrajincima bi se time dogodilo ono što čak nije uspjelo ni Hitleru sa Židovima, političko samoubojstvo jednog naroda, i to naroda od oko 42 milijuna pripadnika. Nešto nečuveno u povijesti čovječanstva.

Njemački pacifizam ima neko svoje opravdanje kad je riječ o Nijemcima kao naciji koja je u dvadesetom stoljeću izazvala dva svjetska rata i nastoji oprati svoje političke grijehe i zločine, ali tražiti od drugih naroda da se podvrgnu protivniku do autogenocida više je nego sramotno. A kad to traže pojedinci koji o ruskom imperijalizmu nemaju pojma kao što su u Njemačkoj ostarjela feministica Alice Schwarzer i osamljena ljevičarka Sahra Wagenknecht u svome tzv. Manifestu mira, onda to nije ništa drugo nego djelovanje koje je ocijenio inače trezveni „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“, (14.2.) riječima da su one „Putinovi propagandistički pomagači“.

U iste diple svira i teško shvatljivi filozof Jürgen Habermas koji je u „Süddeutsche Zeitungu“ (15.02.)  zagovarao ukrajinske i zapadne mirovne pregovore s Rusijom, a uredništvo tih novina to nastoji opravdati riječima kako bi Zapad trebao dobiti dopuštenje da odredi poslijeratne prilike u Ukrajini radi svoga dosadašnjem pomaganja toj zemlji u ruskom ratu protiv nje, no tome bismo mogli dodati kao da je Ukrajina zapadna kolonija. A nije što je dokazala i svojim vanjskopolitičkim stavovima koje se Zapadu nisu uvijek sviđali.

Čudnih pacifista u Njemačkoj ima više među političarima i ostalim javnim djelatnicima na istoku zemlje iliti u bivšoj „Njemačkoj Demokratskoj Republici“ koja je više desetljeća bila pod sovjetskom (ruskom) okupacijom pa se sadašnji njezin proruski stav može označiti „stockholmskim sindromom“, to jest solidarnošću žrtava sa zločincima, čega u politici ne bi smjelo biti. Vjerojatno je to i strah od ruskih prijetnji koje sežu do ekplodiranja ruskih atomskih bombi nad Berlinom, (takvu sudbinu čekaju i drugi europski glavni gradovi kao London, Pariz, Rim i Madrid) ako Zapad nastavi opremati ukrajinsku vojsku suvremenim oružjem do borbenih zrakoplova, ratnih brodova i dalekometnih raketa.

Ovdje su po srijedi i gospodarski interesi nekih njemačkih istočnih pokrajina koje profitiraju od spremišta jeftinoga ruskog plina i odgovarajuća dva plinovoda preko kojih je Njemačka došla u energetsku zavisnost od Putinove Rusije. Sad je sve to prošlost, ali ostali su „fantomski bolovi“ na njihovu isključenju pa čak i nekoliko saboterskih eksplozija čiji uzročnici još  nisu poznati, a neki ih zlonamjernici pripisuju Amerikacima koji, navodno, na taj način žele Njemačku učiniti zavisnom od svoga mnogo skupljeg ukapljenoga plina. Nije za vjerovati da bi se Amerikanci poslužili eksplozivom da bi Njemačku natjerali na to, ali ruska propaganda uvijek nalazi naivce koji joj vjeruju.

No, ovdje treba upozoriti na jednu važnu činjenicu, naime da tvrdnje Putinove Rusije kako je Zapad želi uništiti nemaju apsolutno nikakva oslonca u stvarnosti. Rusija je najmoćnija atomska sila u svijetu, ona posjeduje gotovo neograničene resurse u vojsci i naoružanju kakvo nema ni jedna zapada sila i NATO, a što se tiče financijskih sredstava i zlatnih rezervi potrebnih za vođenje rata oni su neizmjerni. Tko je svladao samo prve lekcije iz povijesti zna da je Rusija nakon Napoleonove i Hitlerove agresije nepobjediva te da je njezin strah od zapadnog osvajanja hinjen, odnosno služi njezinim osvajačkim namjerama.

Osim toga nikome na Zapadu ne pada na pamet napasti Rusiju i podvrgnuti je ekonomskom iskorišćavanju kao nekakvu koloniju, kako tvrde Putinovi promidžbenjaci i njihovi papagaji u inozemstvu, od kojih neki obitavaju i u Hrvatskoj. Ni jedna zapadna zemlja i vojna organizacija nije prijetila Rusiji ratom, baš obratno u njima vlada strah da bi Putin nakon poraza u klasičnom ratu s Ukrajinom mogao posegnuti za nuklearnom toljagom i uništiti zapadnu civilizaciju kao da je nikad nije bilo.

Ono što se dogodilo početkom 2014. na najvažnijem trgu u Kijevu, na Euromajdanu, kad su demokratski Ukrajinci unatoč paljbi policije uspjeli iznuditi bijeg u Moskvu tadašnjeg poredsjednika Viktora Janukoviča, koji nije htio potpisati u parlamentu već izglasani Sporazum o suradnji Ukrajine s Europskom Unijom, nije bio državni udar kako tvrde Rusi i njihovi inozemni poslušnici nego izraz volje ukrajinskoga naroda da uđe u EU i živi slobodnim životom kao ostale demokratske zapadne zemlje. To je utjeralo strah u kosti Putinu i njegovu režimu koji su od tada počeli kažnjavati susjedne narode, a to je išlo preko pomaganja graničnim proruskim separatistima i osvajanja dijelova Ukrajine i Gruzije.

Zapad je sve to prihvaćao kao nešto neizbježivo, a da je tada reagirao putem naoružavanja ukrajinske vojske danas bi obrambeni položaj te zemlje bio mnogo povoljniji.  Putin i njegovi bojali su se da će se Euromajdan pojaviti na Crvenom trgu u Moskvi i tako pomesti njihov režim. Očito taj strah nije bio opravdan ali je bio konkretan u neprekidom Putinovu sprječavanju svih pokušaja i onako slabašne ruske oporbe da zaustavi  sklizanje svoje zemlje u totalitarnu tvorevinu. I onda je došao fatalni datum 24. veljače 2022.  kad je ruski samodržac naredio napad na članicu Ujedinjenih Naroda Ukrajinu s namjerom da je sasvim okupira, očisti od „ukrajinštine“ i pretvori u rusku guberniju. No prema mišljenju ukrajinskog predsjednika Voldomira Zelenskog u izvrsnom intervjuu „Der Spiegelu“ (11.02.)  Putina se ne bi moglo zaustaviti nakon osvajanja Ukrajine jer „on je zmaj koji mora žderati… U današnjem svijetu ni granice, a niti oceani ne će zaustaviti Ruse. U to sam potpuno siguran… Kad se Rusi pojave na vašoj granici morat ćete žrtvovati živote vaših ljudi. Stoga je za vašu zemlju povoljnije ono što danas radi Ukrajina…“

Drukčije rečeno, dajte nam učinkovito oružje, a mi ćemo se boriti za oslobođenje Ukrajine koje će biti ujedno i jamstvo za sigurnost vaših zemalja od ruske agresije.

Kao i u slučaju svakoga diktatora tako se i glede Putina analitičari ali i političari vrte oko pitanja koja je „tajnu njegova uspjeha“. Po mnogim tekstovima tih stručnjaka može se zaključiti da je Putinov uspon od nevažnog rezidenta sovjetske vanjske obavještajne službe u istočnoj Njemačkoj do vrha Ruske Federacije vodio preko nesposobne i korumpirane vladajuće kaste u tek propaloj sovjetskoj državi koja mu je predala vlast u ruke kako bi je štitio od progona nove vlasti kojoj, nota bene nije uspjela tranzicija od sovjetske u demokratsku tvorevinu, pa je tako jedan  prosječno sposoban državni službenik postao sve što je htio, mijenjajući se s Medvedovom s položaja predsjednika države do premijera i obratno.

Tijekom svoje dugogodišnje vladavine Putinu je uspjelo marginalizirati oporbu, uništiti civilno društvo, pridobiti bogataše na svoju stranu i zavarati zapadne političare glede svojih krajnjih ciljeva. Zapadnjacima je trebalo biti jasno što želi Putin odmah nakon krvavog gušenja čečenskog ustanka i oduzimanja dijelova Gruzije u korist proruskih separatista, no došli su još i drugi opasni potezi gospodara u Kremlju kao potpora istočnoukrajinskim separatistima i otimanje poluotoka Krima, ali Zapadnjaci su to primili prilično ravnodušno. Tek nakon što je Putin započeo invaziju na cijelu Ukrajinu zapadnim je političarima, ali ne svima, postalo jasno što želi ruski samodržac: stvoriti neku vrstu carsko-komunističke ruske velesile, treće u svijetu po snazi iza Kine i Amerike, kako bi postao hegemon u tzv. zajednici euroazijskih država pa ako za to mora voditi i nuklearni rat.

Sad se stručnjaci za Rusiju natječu u „prorokovanju“ o budućnosti ruskoga diktatora, tražeći svaku sitnicu u njegovim vanjskim nastupima pa tvrde da je na smrt bolestan, da uopće nije dobro informiran što se zbiva u Rusiji i svijetu, da se oko njega okupljaju zavjerenici koji mu rade o glavi itd. Nitko ne zna dvije stvari, prvu kakvo je mentalno i fizičko stanje ruskoga diktatora i drugu, što on namjerava ako mu ne uspije osvajanje Ukrajine. No postavlje se i pitanje što je u ideološkom i političkom pogledu Vladimir Vladimirovič Putin i kako se može definirati njegovu vladavinu.

Premda nerado upotrebljavam oznake fašizam i antifašizam jer su ih pretjeranom uporabom kompromitirali komunisti i postkomunisti, vrijedeno je citirati odgovarajuću tvrdnju američkog povjesničara Tymothija Snydera koji je u intervjuu „Der Spiegelu“ (18.2.2023.)  u dva navrata bez oklijevanja opisao ideologiju ruske države da je fašistička: „Ja koristim taj pojam  jer postoji intelektualna tradicija ruskoga fašizma pod kojim je očitim utjecajem Putin, primjerice filozofa Ivana Iljina kojega u svojim govorima već dvadeset godina stalno citira, posljednji put u rujnu. 

Ponajprije postoje strukturalne osebine, prva u Rusiji stoji volja nad razumom, druga tu vlada kult nasilja i ravnodušnost spram prava, treća Putin se kao vođa nalazi iznad institucija – ne postoje stvarne stranke ni pravila nasljedstva, sve institucije stoje kroz i u odnosu  prema Putinu. Četvrta fašistička osebina je  širenje zavjereničkih mitova. Putin tvrdi da Zapad želi razoriti Rusiju, ruski propagandistički mediji koriste izrazito fašističke formulacije. A kad vidimo kako rusko vodstvo govori o ukrajinskim sotonostima i ignorira međunarodno pravo,  kako se drsko ponaša deportiranjem ljudi, i tu se pokazuju, prema mome gledanju, fašističke prakse….“

Autor: CroExpress, Hina Datum objave: 20.02.2023.