Autor: Stjepan Starčević
Nikolina Orlović (Nikki Adler) rođena je 2. travnja 1987. godine u Augsburgu u Njemačkoj i svjetska je prvakinja u boksu u dvije verzije: WBU i WIBA.
S hrvatskom reprezentacijom je nastupila na Europskom prvenstvu 2008. godine i kao prva Hrvatica osvojila brončanu medalju. Iste godine je na Svjetskom prvenstvu bila peta. Zbog boljih uvjeta treniranja i natjecanja uzela je njemačko državljanstvo 2010. godine, promijenila je ime u Nikki Adler i prešla u profi boks. Već sljedeće godine postaje prvakinja Njemačke, a 2012. okrunjuje se i titulom svjetske prvakinje. Završila je srednju školu i zaposlila se njemačkoj pošti. Svoje slobodno vrijeme provodi u krugu obitelji. Otac joj je iz Udbine, a majka iz Karlovca. Vrlo rado putuje u Hrvatsku, jer kaže ‘srce joj je hrvatsko’.
Nikolina je vrlo otvorena i miroljubiva djevojka, koju je lakše zamisliti na modnoj pisti, nego u ringu. Bori se u super-srednjoj kategoriji (do 76 kg). Trener joj je Thomas Wiedemann, kondicijski trener Bernd Fernengel, menadžer Karsten Sander, a glasnogovornik Željko Matić. Dobitnica je ovogodišnje nagrade Večernjakova domovnica, kao najbolja profesionalna sportašica u dijaspori. Rado se odazvala pozivu na razgovor za naše novine. Evo što nam je ispričala.
Kako to, da se jedna tako lijepa i zgodna djevojka kao Vi odlučila za ‘tipično muški’ sport?
Već kao mala djevojčica počela sam se zanimati za borilačke sportove. Sa sedam godina sam počela trenirati Taekwondo, zatim Allkampf. Nisam znala što mi najviše odgovara. Željela sam akciju. Probala sam rukomet i košarku, ali sam shvatila da je moje mjesto u borilačkim sportovima. Oduševljavali su me filmovi s Bruce Lee, gledala sam borbe Mike Taysona. Do 17 godine sam trenirala Kickbox i počela s boksom. Tu sam našla sebe.
Kako su odluku da se baviš boksom prihvatili tvoji roditelji?
Naravno da su me odvraćali. Nadali su se da je to samo mladalački hir, da ću brzo odustati. Čak sam prve članarine uplaćivala od svog džeparca. Kad sam rekla ocu da želim da mi kupi prve rukavice za boks rekao je: ‘Možeš sa mnom na građevinu i radi, pa kupi sebi rukavice’. Htio je vidjeti koliko sam stvarno zagrijana za boks. Tata me sad prati na takmičenjima, dok mama ne gleda moje borbe, jer kaže: ‘Srce je boli kad vidi da dobijem udarac’.
Zašto boksaš za Njemačku?
S hrvatskom reprezentacijom sam nastupala na Europskom i Svjetskom prvenstvu. Bila sam prva Hrvatica koja je osvojila medalju na međunarodnoj boksačkoj pozornici. Istovremeno sam nastupala na prvenstvu Njemačke. Pritisak Njemačkog boksačkog saveza postajao je sve veći. Tražili su da nastupam za Njemačku i naravno obećavali mi bolje uvjete treniranja i nastupa. Za nastupe na Europskom i Svjetskom prvenstvu nisam dobila ni kune. Pošto živim u Njemačkoj, kao Njemici mi je lakše doći do sponzora. Zato sam i uzela njemačko državljanstvo, tada sam i skratila ime – Nikolina u Nikki, a prezime Orlović prevela u Adler.
Ti si mlada djevojka. Hoćeš li i svojoj djeci preporučiti da se bave boksom?
Ne, ne bih željela da se moja djeca bave boksom. Težak je to sport. Težak je put do uspjeha. Mnogo znoja treba proliti dok se ne postigne nešto. Treba se odreći mnogo toga. Ja imam vrlo malo vremena za sebe, za obitelj. Za vrijeme priprema nemam vremena za izlaske i društvo. Režim ishrane je strog. Nedostaje mi mamina hrana.
Do kada misliš boksati?
Želja mi je objediniti sve svjetske titule. Mislim boksati do svoje 30-te godine. Za žene preko 30 godina nije mjesto više u boksu.
Osjećaš li strah kad ulaziš u ring?
Protivnica se ne bojim. Plašim se samo da ne napravim neku grešku, jer ne želim razočarati roditelje i trenera. Upravo se sad pripremam za borbu koju imam 25. svibnja u Rusiji protiv Zane Brigge iz Latvije. Nju sam jednom pobijedila na poene i znam da će opet biti teško. Mora se i riskirati da bi se nešto postiglo u životu. Porazom se gubi mnogo.
Kako podnosiš udarce i bol za vrijeme borbe?
Za vrijeme borbe ne osjećam bol. Adrenalin je toliko visok da ne osjećam bol. Bol nastupa tek nakon dan – dva. Tad sam toliko umorna da mogu spavati danima. Za vrijeme borbe potpuno sam koncentrirana i ne razmišljam ni o čemu. Želim samo pobijediti.
Nedavno si kao najbolja profesionalna sportašica dobila Večernjakovu domovnicu. Koliko ti znači to priznanje?
To mi priznanje znači vrlo mnogo, čak više nego kad sam proglašena sportašicom rodnog Augsburga. To je za mene najveća nagrada koju sam do sada dobila.
Postoji li situacija kad ne znaš kako dalje?
Naravno da ima i toga, ali se uzdam u Božju pomoć. Vjerujem u Boga i molim se nekoliko puta na dan. Nedjeljom idem na misu i vjerujem da mi Bog pomaže kad mi je teško. Sretna sam što mi je Bog dao ovaj put, pa se zato i trudim da svoj zadatak ispunim što je moguće bolje. Uvijek se prije borbe predam u Božje ruke.
Kako se nosiš sa slavom?
Ne smatram se slavnom. Pokušavam ostati čvrsto na zemlji. Slava prolazi. Često sudjelujem u projektima za oboljelu djecu. Želim djeci pokazati pravi put, jer smatram da djeci treba dati neke obveze, kako bi znali da su korisni dio ovog društva. Ne pušim i ne pijem, izbjegavam konflikte i kroz sport praznim višak energije.
Sport je stalno dokazivanje. Što ti želiš dokazati?
Najviše želim sebi dokazati da mogu, da nešto vrijedim. U mojoj obitelji nitko se ne bavi borilačkim vještinama. Ja volim boks i živim za njega. Željela bih ostati u boksu. Voljela bih ovo što sam naučila prenijeti na mlađe. Posao koji me čeka u pošti je samo moja sigurnost, ali bih ipak voljela ostati u sportu.
Niki, hvala ti što si u ovom pripremnom periodu za iduću borbu odvojila malo vremena za čitatelje našeg lista. Želimo ti mnogo uspjeha u daljnjem životu.
Datum objave: 22.06.2014.
