Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti preuzet s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.
Većina ljudi koji su dugo vremena posvetili učenju nekog stranog jezika kad tad se jednog jutra probudi sa spoznajom: ‘Pa ja govorim taj jezik!’.
S engleskim mi se dogodilo tamo negdje u 7. razredu osnovne škole. Počela sam ga učiti u 4. u redovnoj nastavi i nikada se nisam previše trudila oko njega, tek toliko za dobru ocjenu dok ga jednom nisam koristila ‘za pravo’ i shvatila da ga stvarno dobro razumijem i govorim. Od tog trenutka gledala sam svijet ponosnija jer govorim još jedan strani jezik.
Eh, njemački…
Moja priča s njemačkim počela je još u pelenama za vrijeme rata dok sam kao beba par mjeseci živjela u istom ovog gradu gdje živim i danas. Kao unuka prve generacije gastarbajtera imala sam tu privilegiju otići kad god sam htjela u Njemačku i cijeli život slušati po malo njemački jezik. Iako mi je mama išla u školu u Njemačkoj i govori ga kao rođena Njemica, nikada nas ga nije učila što zbog previše posla, što zbog naše nezainteresiranosti. Tako da sam prvi puta tek sa 17 godina počela baš učiti njemački na jednom od tečajeva u nekoj školi stranih jezika. Oni koji traju 60 školskih sati po semestru i koštaju oko 1200 kuna (navodno sad skoro 2000). No tada sam bila zaokupljena s maturom i upisima na fakultet pa sam ga zapostavila. Par godina kasnije ponovo sam se okušala opet na jednom od tih tečajeva i u godinu dana položila A2 stupanj. No moje je pravo znanje bilo daleko ispod te razine.
Strah od tog groznog, teškog jezika i činjenica da se nije prijavilo dovoljno ljudi za B1 stupanj u mojoj školi učinili su svoje i ponovo sam odustala na dvije godine. No, kao unuka gastarbajtera uvijek sam bila pod pritiskom da ga naučim, a i stvarno sam to htjela tako da je ovo treća sreća! I stvarno je bila sreća jer sam neki dan ponovo shvatila da: ‘Ja govorim taj jezik!’
Ni sama još uvijek ne vjerujem, ali sasvim solidno se sporazumijevam s Nijemcima, čak i gramatički dosta točno. Više ni ne razmišljam toliko je li to dativ ili akuzativ nego ih prepoznajem i na njemačkom bez da si u glavi prevodim na hrvatski i postavljam pitanja na koja odgovaraju.
Još imam puno posla do B1, ali zadovoljna sam koliko sam napredovala u samo nešto više od 3 mjeseca. Jeziku treba posvetiti vremena i imati nekoga tko će vas ispravljati u greškama. Nije isto 2×2 sata tjedno kao što sam prije išla i 5×5 sati koliko imam sada. Razlika se jako osjeti!
Prošli petak smo imali mali Prüfung, odnosno neslužbeno testiranje znanja i mogu ponosno reći da sam razvalila i bila najbolja u grupi 🙂 Ali stvarno je bilo jednostavno. Osnovni A1 stupanj.
Njemački je težak i zahtjevan jezik, ali ne dajte se obeshrabriti jer zaista nije baš tako strašan kao što se govori. Ako ja mogu koja sam totalni antitalent za učenje i jezike onda stvarno može svatko.
Datum objave: 04.06.2015.
